Franjevački Svjetovni Red (OFS)

„Život i pravilo“ Franjevačkog Svjetovnog odn. Trećeg Reda (latinski „OFS“ =
„Ordo Franciscanus Saecularis“) jest
„opsluživati Evanđelje Isusa Krista po primjeru sv. Franje“.
OFS je dio sveukupne franjevačke obitelji koja je raširena po
cijelom svijetu. Cilj i smisao jest dublje i aktivnije živjeti svoje kršćansko
poslanje i više se angažirati u svojoj župi u duhu svetoga Franje Asiškoga, tj.
u duhu vjere, služenja, siromaštva, poniznosti, jednostavnosti, dobrote i
ljubavi. To se ostvaruje kroz razna predavanja, molitve, pobožnosti,
karitativne i socijalne aktivnosti, izlete, hodočašća, duhovne vježbe i
redovito druženje.
Trećoreci imaju mjesečne susrete (vidi ovdje).
Svatko tko ima interes i se želi priključiti je srdačno pozvan da „dođe i vidi“
kako naši susreti konkretno izgledaju, te surađuje na tome da naša
zajednica postane živi i djelotvorni znak Božje prisutnosti na ovome svijetu!


Početak vjeronaučne godine

Vjeronaučna godina započet će svetom misom i zazivom Duha Svetoga u subotu, 12.10. u 10:30 sati u kapeli bl.Alojzija Stepinca.


Hrvatska nastava u Bavarskoj

RASPORED UPISA U HRVATSKU NASTAVU U BAVARSKOJ ZA ŠKOLSKU GODINU 2019./2020. (MÜNCHEN I OKOLICA)

Hrvatska nastava - raspored

Hrvatska nastava - info. listić


Probe dječjeg zbora Hrvatski slavuji

Početkom nove školske godine naš dječji zbor Hrvatski slavuji (2.-8.razred) ponovno započeo pjevanje na obiteljskoj svetoj misi u kapeli bl. Alojzija Stepinca nedjeljom u 10.30 sati. Želite li da se Vaše dijete raduje glazbi i odrasta u njezinu okruženju? Želite li da kroz pjesmu nastupa, uči hrvatski jezik i stječe nove prijatelje?

Probe dječjeg zbora su u HKŽ München petkom u 17.00 sati.

Pridružite nam se i postanite Hrvatski slavuji.


FRAMA susreti

U nedjelju, 8. 9. započinju susreti FRAME u 18.30 sati. Pozivamo sve mlade naše župe da se uključe na susrete.


“Tko ne mrzi svoga oca i majku… ne može biti moj učenik”

“Dođe li tko k meni a ne mrzi svoga oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!” (Lk 14, 26-27: prijevod: Duda-Fućak).

Kaže se da je tanka nit između ljubavi i mržnje. Jednako tako da je tanka nit između genijalnosti i ludila. Čitajući gore navedene Isusove riječi, možemo zaključiti da je tanka nit između jasnoće i nejasnoće. Isus otvara oči. Međutim, mnogima se smrači od njegovih riječi. Nekad su vrlo zbunjujuće. Zar Isus nije rekao “Ljubite neprijatelje svoje i činite dobro onima koji vas mrze”. Zar sve zapovijedi nije sveo na jednu jedinu - zapovijed ljubavi. Sada izričito poziva na mržnju. Ako želimo biti njegovi, mrzit nam je svoje najbliže, pa i sam svoj život. Četvrta zapovijed u Zakonu glasi: Poštuj oca i majku. Za muža i ženu rečeno je: Njih dvoje bit će jedno.

Najlakše bi bilo zaključiti da se radi o krivom ili lošem prijevodu. Jer Isus nije tako nešto mogao reći. I uz pretpostavku da navedene riječi iz evanđelja nisu najbolje prevedene, smisao im je neupitan. Kako razumjeti smisao navedenih Isusovih riječi?

Sav Isusov govor ide za tim da nam približi ljubav Oca Nebeskoga. Kao 12-godišnji dječak u hramu kaže roditeljima: Što ste me tražili? Zar niste znali da mi je biti u onome što je Oca mojega koji je na nebesima. Učenicima i drugim slušateljima kaže: Tko su moja braća i sestre? To su oni koji slušaju riječ Očevu i izvršavaju je.

Isus nas je pozvao da budemo savršeni kao što je savršen naš Otac Nebeski. Isus nam u prispodobi o dobrom Ocu i rasipnom sinu ukazuje na narav Očeve ljubavi: posve nesebična, bezuvjetna, ustrajna, strpljiva, patnička. Daje sinu ono što mu je mogao uskratiti. Pušta ga unatoč tomu što vidi da ga taj put vodi u propast. Ne traži ga već očekuje njegov povratak.

Psihologija religije kaže nam da su roditelji djeci Bogu slične osobe. Djetetu su roditelji poput Boga. Toliko dijete ovisi o roditeljima. No, nitko nam ne treba dokazivati da roditelji nisu kao Bog, niti to mogu biti. Mogu, doduše, na svoju štetu i štetu vlastite djece igrati se Boga – svemogućega, sveznajućega, nepogrešivoga, sve-dobroga. Ali to se ne da ni odglumiti.

Isus ovdje ne govori o onima koji zanemaruju djecu. Isus govori o onima koji su razvili posesivan i ovisnički odnos prema djeci, roditeljima, bračnom drugu, braći i sestrama. Isus je došao osloboditi zarobljene. Među njima su i oni koji su – makar nesvjesno i neprepoznatljivo – zarobljeni rodbinskim i drugim rodbinskim odnosima. Takve Isus podsjeća na savršenu ljubav Oca Nebeskoga koji nikomu ne uskraćuje slobodu. A jedino «ovisnost» o Ocu Nebeskomu – koji nam nikada ne uskraćuje ljubav, a time ni slobodu - čini čovjeka slobodnim. Isus potiče na slobodne odnose pa makar cijena bila «mržnja». Isus naravno ne potiče na mržnju. On potiče na ljubav prema Ocu Nebeskomu pa makar u hrvanju za tu ljubav sredstvo bila «mržnja», tj. makar u ljudskim očima izgledalo da to hrvanje pokreće mržnja.

Mi smo najprije i poslije svega djeca Oca Nebeskoga. Isus nas vodi k Ocu. Njega možemo slijediti samo slobodni. Isus potvrđuje svaki naš osjećaj, pa tako i osjećaj mržnje, koji prati naša nastojanja da izrastemo u onu sliku na koju smo stvoreni. Takva Isusova mržnja je očito “zdrava mržnja” koja je u službi zdrave ljubavi. Sam je Isus zbog poslušnosti Ocu Nebeskom ispao neposlušan svojim roditeljima. Skandalizirao je svoju rodbinu do te mjere da su govorili da je poludio i da ih kao takav sramoti.

U svojoj sebičnoj ljubavi ljudi su posesivni. Prisvajaju ono što im ne pripada, tj. one koji im ne pripadaju. Isus nudi i poziva na zamršen put slobode, a konačno mu je odredište Otac Nebeski. (BV)


POZIV PONIZNOSTI

Pravila lijepoga ponašanja različita su u različitim kulturama, društvima i društvenim slojevima. Poznavanje i obdržavanje tih pravila ulijeva osjećaj sigurnosti. Onaj tko ih poznaje i obdržava izbjeći će mnoge neugodnosti i poniženja. Ta pravila ponekad su pravi mali rituali koji na psihološkoj razini pomažu čovjeku u stresnim situacijama. Na primjer kada netko umre, običaji i obredi vezani uz smrt, pokop i žalovanje pomažu ožalošćenima da lakše prevladaju gubitak voljene osobe.

Današnji odlomak iz evanđelja ne govori doduše o tako stresnoj situaciji, ali donosi nam sliku jedne gozbe na koju su pozvani gosti među kojima je bio Isus. Razumijevanje Isusovih riječi domaćinu i ostalim uzvanicima pretpostavlja postojanje određenih pravila ponašanja za stolom. Ta pravila Isus ne odbacuje, ali ih želi preutemeljiti na podlozi evanđelja. Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta Isus donosi dvije pouke.

Prva je pouka upućena uzvanicima. Ona polazi od toga da postoji predviđeni hijerarhijski raspored uzvanika za stolom. Isus ne komentira taj raspored nego opaža kako su uzvanici birali prva mjesta. U trčanju za prvim mjestima prepoznao je slijepu oholost koja nije svjesna svoja žalosnoga svršetka. Na velikim gozbama uvijek se može dogoditi da dođe netko časniji, te će mu onaj nižeg društvenog položaja morati ustupiti mjesto. Stoga Isus predlaže uzvanicima da, kada su pozvani na svadbu, biraju posljednje, a ne prvo mjesto i tako izbjegnu eventualno poniženje. Bolje je sjesti na posljednje mjesto jer se ono može zamijeniti jedino časnijim. Tu pouku Isus završava izrekom „svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen“. U Evanđelju po Luki ta rečenica ima programatski karakter koji se nalazi već u opisu Isusova djetinjstva, počevši s Marijinim hvalospjevom (usp. 2,51-53) i Isusovom rođenjem u štali. To znači da se ova Isusova pouka ne odnosi samo na ponašanje na gozbi, nego govori o tome kakav bi trebao biti čovjekov temeljni životni stav.

Druga Isusova pouka upućena je domaćinu koji ga je pozvao na objed. No preko njega Isus opet govori svima. Pouka govori o tome koga pozvati na gozbu. Isusove su riječi morale zaprepastiti njegove slušatelje. Nema ništa naravnije od toga da se na gozbu pozove rodbina, prijatelji i susjedi. Isus ovdje još kaže „bogati susjedi,“ a to se u konkretnom slučaju farizejskoga prvaka odnosi na susjede istoga društvenoga položaja. Isto tako, nije po sebi ništa loše očekivati da se poziv na gozbu uzvrati. Štoviše, to spada na osnovnu pristojnost. Međutim, Isusova pouka nadilazi okvire održavanja uhodanih društvenih odnosa tako što ih evangelizira. On svomu domaćinu kaže neka na gozbu pozove siromahe, sakate hrome i slijepe, to jest one koji su na rubu društva i koji mu ne mogu uzvratiti istom mjerom. To je u potpunom skladu s Isusovim navještajem evanđelja. Naime, popis Isusovih uzvanika na gozbu sličan je njegovu odgovoru koji daje učenicima Ivana Krstitelja na pitanje „Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?“ (Lk 7,20) Tada je Isus odgovorio: „Pođite i javite Ivanu što ste vidjeli i čuli: Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje. (Lk 7,22). Sada farizejskom prvaku poručuje neka takve osobe pozove na gozbu.

To je zapravo poziv na obraćenje. Jer, da bi poslušao Isusa, nije dovoljno da farizej nadiđe uobičajena društvena pravila. Farizej treba promijeniti i svoj odnos prema Bogu. O čemu se radi postaje jasnije kada se sjetimo u kakvom religioznom kontekstu žive Isus, farizej i ostali sustolnici. To je ozračje ritualnoga bogoslužja iz kojega su bili isključeni svi obredno nečisti, a oni koji imali kakav tjelesni nedostatak stalno su bili u takvom stanju nečistoće. Slijepi, kljasti, sakati i bolesnici različitih vrsta nisu mogli pristupiti u hram, a Isus ih baš njih poziva na prva mjesta na gozbama. Treba sa žalošću priznati da se tragovi mentaliteta ritualne isključivosti stalno provlače kroz povijest kršćanske vjerske prakse. Ali isto tako s radošću treba primijetiti kako u naše vrijeme sve više raste društvena osjetljivost prema marginaliziranim osobama u Crkvi i društvu.  Njima je na poseban način upućena Isusova riječ: „Prijatelju, pomakni se naviše“. (Fra Domagoj Runje)


PERSONALNE PROMJENE U NAŠOJ ŽUPI

Na prijedlog Uprave Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja Split münchenski je nadbiskup kardinal Reinhard Marx odobrio personalne promjene u našoj župi.
Nakon jedanaest godina služenja u našoj župi na novu službu u Provincijalat u Samostan Gospe od Zdravlja u Split ide dosadašnji župnik fra Boris Čarić. Neka dobri Bog blagoslovi sve dobro što je činio, a sve slabosti mu oprosti!
Novi župnik postaje fra Petar Klapež, dosadašnji gvardijan samostana Čudotvorne Gospe Sinjske, koji je bio voditelj Hrvatskih katoličkih zajednica Stuttgart-Bad Cannstatt i Frankfurt, te glasnogovornik za hrvatske zajednice u regiji Hessen. Gospodin ga vodio i blagoslivljao u njegovoj službi!
Oproštaj od dosadašnjeg župnika i uvođenje u službu novog župnika bit će u nedjelju, 15. rujna 2019. godine u 12.30 sati u crkvi St. Michael.


UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE: TEK JEDNA ILUZIJA?

U svim narodima i religijama 'nebo' se zamišlja vertikalno, kao nešto što se nalazi 'gore', 'iznad nas'. Ući u zajedništvo s nebeskim, božanskim, zamišljalo se kao 'uznesenje', 'uzvišenje'. Apostol Pavao tako tvrdi da će "u Kristu svi biti oživljeni": najprije Krist a zatim oni koji su Kristovi, a na kraju čitavo postojanje (r. 23-24), da 'Bog bude sve u svemu'.
Kako će se to zbiti? Francois Mauriac, velikoga francuski intelektualac, nobelovac i katolik, na upit svoga prijatelja: "Kako to da Vi koji ste jedan kritičan i suvremen čovjek i intelektualac možete istodobno kao kršćanin vjerovati u tako nešto apsurdno kao što je život poslije smrti? Kako sebi takvo nešto zamišljate?" Mauriacov odgovor bijaše neočekivan: "Uopće sebi to ne pokušavam zamisliti. Prepuštam Bogu način na koji će svoje (vjernike) iznenaditi."
Spomenimo ovdje i suvremenog njemačkog filozofa Jurgena Habermasa koji je u jednom govoru 2001. u Frankfurtu svoje slušatelje iznenadio tvrdnjom: "Izgubljena vjera u uskrsnuće ostavlja osjetnu (vidljivu) prazninu". A njegov učitelj, Max Horkheimer 1968. u jednom razgovoru za časopis Spiegel slično kaže: "Ako ne bi postojao Bog i nada u uskrsnuće onkraj smrti, tada, u konačnici, ne bi postojala niti pravednost za sve žrtve ljudske povijesti zla". Ta težnja za puninom pravednosti probudila je u njemu čežnju za 'sasvim Drugim', nadu da bi ipak mogao postojati konačni smisao ljudskog postojanja.
Tu duboku čežnju za ispunjenjem pravednosti potvrđuju stihove Marijina hvalospjeva: 'Silne zbaci s prijestolja a uzvisi neznatne… Rasprši oholice umišljene…'. Bog se zauzima za dostojanstvo slabijih, i žrtve povijesti zla neće ostati vječito žrtve. Uzvišenje neznatnih je Božji 'zakon': snažno obećanje da poslije patnje, slijedi proslava.
Svetkovina Marijina Uznesenja podsjeća na konačnu sudbinu vjernika, a to je vječno zajedništvo života s Bogom. Ljudi na to često zaborave. Zato je Marija znak utjehe i sigurne nade za narod Božji koji se nalazi na zemaljskom hodočašću. Ono što je o Mariji rečeno, vrijedi za Crkvu u cjelini i svakog vjernika. Marija koja čitavim svojim bićem i postojanjem pripada Bogu jest prvo stvorenje koje je uronjeno u potpuno zajedništvo s Bogom. To znači 'uznesena dušom i tijelom' Bogu, to jest u svom totalitetu. Netko reče: ako je Krist savršena slika Boga nevidljivoga, tada je Marija savršena slika pobožanstvenjene ljudskosti.
U slikovnim prikazima umjetnici često prikazuju Marijino okrunjenje u prisutnosti Presvetog Trojstva, a to je u biti prikaz duhovnoga cilja kršćanske vjere: pobožanstvenjenje (obogotvorenje, divinizacija) čovjeka. 'Slava je Božja živi čovjek, a slava čovječja u tome da vidi Boga' (Gloria Dei vivens homo, gloria autem hominis visio Dei), veli sv. Irenej. Čovjek ponovno obnavlja svoju bogosličnost koja je bila izgubljena iskonskim padom (Post 1, 27). "Time smo obdareni dragocjenim, najvećim obećanjima da po njemu postanete zajedničari božanske naravi…" (2 Petr 1,4).
Bog je postao čovjekom kako bi čovjek mogao postati božanskim, veli sv. Atanazije. Nepropadljivost je jedna od bitnih Božjih karakteristika, pa se pobožanstvenjenje, prema gledanju crkvenih otaca, sastoji u tome da propadljivi čovjek postiže nepropadljivost. Bog je postao čovjek da bi čovjek postao «bog», to jest da bi bio istrgnut iz vlasti smrti, propadljivosti i grijeha i da bi bio uzet u Božje zajedništvo odnosno u Božje područje života. Zato je svetkovina Marijina Uznesenja optimistično slavlje, slavlje vjerničke nade. (fra Anđelko Domazet)


DEMON POHLEPE

Žudite li stalno stjecati još više i više? Želite li više novaca ili materijalnih dobara? Ukratko, jeste li pohlepni? Kad spomenemo da se naše ponašanje može okarakterizirati kao pohlepno, mnogi od nas teško će priznati da su ipak pretjerali želeći uvijek više no što imamo.
Isus u evanđelju kaže: 'Klonite se i čuvajte svake pohlepe!' Zašto se pohlepa smatra lošom? Je li pohlepa doista izvor iz kojega izviru svi ostali grijesi? Je li pohlepa sama po sebi uništava vrlinu i dobro?
U duhovnoj tradiciji čovječanstva imamo mnoštvo tekstova koji jednodušno upozoravaju na opasnost pohlepe. Spomenimo samo najpoznatiji primjer, a to je učenje Bude, koji je pohlepu, mržnju i iluziju nazivao 'trima otrovima' i glavnim preprekama ispravnom životu. Filozof Nietzsche je rekao da je za osvajanje vlasti potrebno tri stvari: pohlepa, zavist i mržnja, i to tim redoslijedom. U kršćanskoj tradiciji pohlepa se također vidi kao matrica, korijen svih ostalih grijeha. Radix omnium malorum avaritia, (Korijen svega zla je pohlepa) poručio je sv. Pavao ranoj Crkvi (Tim 6, 10). Mi to prevodimo podosta netočno: "Ljubav prema novcu korijen je svega zla".
"Počivaj, jedi, pij, uživaj!" Tako bogati čovjek kaže sebi. Posljedica takvog stila života i razmišljanja nije samo hedonizam, nego suprotstavljanje između onoga "koji sebi zgrće blago na zemlji" i onoga koji se "bogati u Bogu". Na jednom drugom mjestu Isus slično kaže: "Ne zgrćite sebi blago na zemlji, gdje ga moljac i rđa nagrizuju i gdje ga kradljivci potkopavaju i kradu. Zgrćite sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne nagrizaju i gdje kradljivci ne potkopavaju niti kradu. Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce". (Mt 6, 19-21)
Mnogi društveni analitičari u dijagnozi današnjeg društva vide pohlepu kao najveće zlo koje ugrožava budućnost čovječanstva. Plodovi pohlepe su bolesne ambicije, škrtost, neumjerenost u kupovanju i trošenju, nesposobnost da dijelimo, podčinjavanje drugih našim nagonima i željama. Pohlepa na području seksualnosti naziva se bludnost. Na području hrane i pića, to je neumjerenost. Pohlepan um nikada nije miran. Postoji pohlepa za vlašću, za popularnošću, i sl. Pohlepa je temelj većine naših navezanosti i negativnih emocija. Pohlepa je bit životnog stava kojemu je osnovni pojam 'ja' i 'moje'. Pohlepni su ljudi poput jame bez dna. Što više imaju, to više žele, a ipak nisu nikada zadovoljni.
U osnovi je pohlepe velika nesigurnost i pogrešno uvjerenje o tome što je izvor naše sigurnosti. Mnogi sigurnost traže u izvanjskim stvarima. Jedina istinska i trajna sigurnost nalazi se u Bogu, jer jedino on zna što nam je potrebno kako bismo učili i napredovali. Kao i druge negativne emocije ili loše navike (poroci, grijesi) i demon pohlepe treba zamijeniti nečim pozitivnim.
Što je suprotnost pohlepi? Darežljivost, spremnost na dijeljenje, briga za druge. Napetosti koje stvara pohlepa liječi stav koji Isus opisuje kada govori o pticama nebeskim i ljiljanima poljskim (Mt 6, 19-34). Takav nutarnji stav je neophodan za onoga tko teži duhovnim ciljevima. U Govoru na gori Isus jasno kaže: 'Tražite najprije Kraljevstvo Božje i njegovu pravednost'. Isus jasno kaže što se ovdje misli pod pohlepom: da čovjek smisao svoga života vidi u onome što posjeduje! Kada ljudi postanu žrtve takve zablude – da je smisao života u posjedovanju – razaraju se međuljudski i obiteljski odnosi. Svima nama je bliska ta opasnost da se više brinemo i trudimo oko osiguranja našega života i materijalnih posjeda, nego oko bogatstva vlastitoga srca. (fra Anđelko Domazet)