Pet savjeta Padre Pia
I. Ispovijed
“Ispovijed je ‘kupka’ za dušu. Morate odlaziti na ispovijed jednom tjedno jer ne želim da bilo koja duša ostane bez tog sakramenta više od tjedan dana. Čak se u čistoj, zatvorenoj sobi, nakuplja prašina. Uđite u nju nakon tjedan dana i vidjet ćete da ju treba očistiti od prašine.”
II. Svakodnevna pričest
“Istina je, nismo dostojni takvog dara. Ipak, pristupiti Pričesti u smrtnom grijehu jedna je stvar, a biti nedostojan je nešto sasvim drugo. Svi smo nedostojni, ali On je Taj koji nas poziva, On je Taj koji to želi! Ponizimo se i primimo Ga pokajničkim i srcem punim ljubavi.”
III. Ispit savjesti svake večeri
Netko je jednom kazao Padre Piju da je ispit savjesti svake večeri prije počinka besmislen jer je znao koje je grijehe počinio tog dana. Padre Pio mu je odgovorio: “Istina, ali svaki iskusni trgovac u svijetu tijekom dana vodi brigu je li zaradio ili izgubio prilikom svake prodaje. Navečer, ipak, ponovno pregledava račune kako bi vidio što treba učiniti sljedećeg dana. To znači da je neophodno činiti ispit savjesti svake večeri, kratko ali razumno.”
IV. Dnevno čitanje duhovnog štiva
“Hvata me jeza od štete koju trpe duše koje ne čitaju duhovne knjige… U čitanju svetih knjiga nalazi se takva snaga da taj čin dovodi do potpune promjene; takva snaga da čak i svjetovne ljude vodi na put savršenstva.”
V. Meditacija dva puta dnevno
“Ako ne uspijevaš dobro meditirati, ne odustaj od ove dužnosti. Ako je rastresenost velika, ne obeshrabruj se; čini meditaciju strpljenja i sigurno ćeš biti na dobitku. Odluči koliko će ona dugo trajati i ne prekidaj prije nego završi, čak i ako to znači da ćeš biti razapet. Zašto se toliko brineš jer ne možeš meditirati na način koji bi želio? Meditacija znači dosezanje Boga, ali to nije konačni cilj. Cilj je voljeti Boga i bližnjega. Bezrezervno ljubi Boga svom svojom dušom, a bližnjega kao samoga sebe i tako ćeš ostvariti pola svoje meditacije.”
Križni put
Pristupna molitva
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Premilostivi Bože, Isuse Kriste! Evo duša moja s rascviljenom majkom tvojom Marijom ide za tobom i prati te na teškom putu tvoje pregorke muke. Okrijepi me svojom milošću da uzmognem strpljivo nositi svoj križ što sam ga grijesima svojim zaslužio. Ojači me da ne klonem i ne iznemognem na tom putu te daj da mi svaka postaja bude korak u nebo. Amen.
Rascviljena Majka staše
Blizu križa te plakaš
Muke Sina jedinog.
Refren: O žalosna Majko sveta
Rane Sina tvog propeta
Nek nam budu u srcu.
I. POSTAJA
Isus osuđen na smrt
Klanjamo ti se Kriste, i blagoslivljamo te
Jer si svetim križem svojim svijet otkupio.
Gledaj nedužnog Isusa gdje stoji pred sucem! Slušaj kako ga krivo potvaraju i tuže, a on i ne otvara svojih usta! Razdraženi narod koji ga je prije nekoliko dana slavio kao svoga kralja sada mahnito viče: «Propni ga, propni!» Osudiše ga, a on prima drage volje osudu samo da nas riješi osude vječnoga prokletstva.
Pomolimo se.
Gospodine Isuse! Na tu nepravednu osudu pristao sam i ja po grijehu; i ja sam te zlim životom svojim osudio. Oprosti mi, i daj mi milost da i ja krotko i strpljivo primam krivi sud te da se oslobodim osude na vječne muke. Amen.
Smiluj nam se, Gospodine! – Smiluj se nama!
Tad tužaše i plakaše
I drhtaše kad gledaše
Muke Sina jedinog.
II. POSTAJA
Isus prima na se križ
Klanjamo ti se Kriste, i blagoslivljamo te.
Jer si svetim križem svojim svijet otkupio.
Gledaj teški križ što ga metnuše na Isusa njegovi neprijatelji. Ne nosi ga on za sebe, već za tebe i za čitav svijet. Grijesi tvoji i grijesi svih ljudi tište sveta ramena njegova, a ti još nećeš da se popraviš!
Pomolimo se.
Preblagi Spasitelju, Isuse Kriste, koji si tako dragovoljno primio na se križ što ti ga priredište grijesi moji i grijesi svega svijeta, daj mi milost da osjetim teško breme svojih grijeha i da ih skrušeno oplačem. Amen.
Smiluj nam se, Gospodine! – Smiluj se nama!
Koji čovjek ne b’ plakao,
Kad bi majku ugledao
U tolikoj žalosti?
III. POSTAJA
Isus pada prvi put pod križem
Klanjamo ti se Kriste, i blagoslivljamo te.
Jer si svetim križem svojim svijet otkupio.
Kako su teški naši grijesi! Pod njihovim teretom pada onaj koji sve drži svemoćnom riječju svojom; a pada zato da se mi podignemo iz zloća svojih.
Pomolimo se.
Nedužni Isuse Kriste! Pod težinom grijeha mojih padaš ti da mene bijednika podigneš. Okrijepi me, dragi Isuse, da nikada više ne upadnem u grijeh, i daj mi milost da me nikakvo zlo ne odjeli od ljubavi tvoje. Amen.
Smiluj nam se, Gospodine! – Smiluj se nama!
Tko se ne bi ražalio,
Majku Božju promislio
U tolikoj žalosti?
IV. POSTAJA
Isus susreta svoju svetu Majku
Klanjamo ti se Kriste, i blagoslivljamo te.
Jer si svetim križem svojim svijet otkupio.
Gledaj žalosnu Majku Isusovu, kako rasplakana ide za Sinom svojim. Oh, kolika joj bol obuze srce kad ga vidje onako nagrđena i izmučena. A tko joj prouzroči toliku bol? Mi i grijesi naši. Zar ćemo i nadalje svojim grijesima zadavati bol svetoj Majci Spasiteljevoj?
Pomolimo se.
Predragi Isuse! Molim te za onu tugu što si je podnio kad si sreo Majku svoju; podijeli mi pravu pobožnost prema svetoj Majci svojoj. A ti, prežalosna Majko, pomozi mi da se uvijek sjećam muke Sina tvoga i da po joj dođem u nebo. Amen.
Smiluj nam se, Gospodine! – Smiluj se nama!
Zarad grijeha svoga puka,
Vidi Sina sad u muka,
Oštrim bičem podložna.
V. POSTAJA
Simon Cirenac pomaže Isusu nositi križ
Klanjamo ti se Kriste, i blagoslivljamo te.
Jer si svetim križem svojim svijet otkupio.
Spasitelj je tako iznemogao da već nije mogao nositi križa; ali tvrdo srce ljudsko nema smilovanja. Isus je mnogoga bolesnika ozdravio, mnogomu mrtvacu život povratio: sada sam treba pomoći, ali mu nema nikoga u pomoć. Neprijateljima njegovim ne preostade drugo nego da prisile Simona da pomogne Isusu nositi križ. A kako si ti spreman nositi Isusov križ?
Pomolimo se.
Premili moj Isuse! Prosvijetli me milošću svojom da spoznam križ tvoj, i daj mi milost da križ koji si mi poslao zagrlim i nosim drage volje dokle god ti hoćeš. Amen.
Smiluj nam se, Gospodine! – Smiluj se nama!
Gleda Sina preljubljena,
Umirući zapuštena,
Kako gorko uzdahnu.
VI. POSTAJA
Veronika pruža Isusu rubac
Klanjamo ti se Kriste, i blagoslivljamo te.
Jer si svetim križem svojim svijet otkupio.
Među silnom svjetinom koja se naslađivala mukama Isusovim našla se jedna pobožna žena koja požali Spasitelja. Ona mu pruži rubac da otare svoje krvavo lice. A za nagradu vraća joj Spasitelj sliku svetoga lica svoga utisnu u rubac. Kako je lijepo ogledalo dobila sveta Veronika! Ogledaj se u to ogledalo često.
Pomolimo se.
Predobri Isuse, koji si smrtnim znojem lica svoga meni spasio život; o daj povrati duši mojoj ljepotu, koju je na krštenju primila! Daj mi onako nježno srce kakvim ti je sveta Veronika pružila rubac, i utisni mi u srce biljege muke svoje. Amen.
Smiluj nam se, Gospodine! – Smiluj se nama!
Vrutče živi od ljubavi
Srce moje daj da živi,
I da s tobom proplače.
VII. POSTAJA
Isus pada drugi put pod križem
Klanjamo ti se Kriste, i blagoslivljamo te.
Jer si svetim križem svojim svijet otkupio.
Evo i opet pada Isus da iz gliba grijeha podigne tebe i sve ljude. Kako ga moraju vrijeđati rane na presvetom tijelu! Ali više nego rane vrijeđaju ga grijesi tvoji u koje opet i opet padaš.
Pomolimo se.
Ljubljeni Isuse! Ti opet padaš pod teškim bremenom križa. Molim te za boli što si ih osjetio kod ovoga pada, podigni me iz grijeha mojih i ne daj da ikada više u njih padnem. Amen.
Smiluj nam se, Gospodine! – Smiluj se nama!
Tvoga Sina ranjenoga,
Za me vele mučenoga,
Muke sa mnom razdijeli.
VIII. POSTAJA
Isus tješi jeruzalemske žene
Klanjamo ti se Kriste, i blagoslivljamo te.
Jer si svetim križem svojim svijet otkupio.
Žene požališe Isusa kad ga vidješe svega krvava i izranjena te počeše nad njim plakati. A Isus im reče: «Kćeri jeruzalemske, ne oplakujte mene nego oplakujte sebe i djecu svoju!» I tebi Isus veli isto što je rekao ženima: «Ne oplakuj, sinko, mene, nego sebe i grijehe svoje!» A gdje su tvoje suze da oplačeš grijehe svoje?
Pomolimo se.
Premili Isuse, koji voliš da oplakujem grijehe svoje nego li muke tvoje: daj mi milost da skrušenim srcem oplačem grijehe i uvrede koje sam ti nanio, i da zavrijedim veseliti se s tobom u kraljevstvu nebeskom. Amen.
Smiluj nam se, Gospodine! – Smiluj se nama!
Daj da s tobom, Majko, tužim,
Propetome vjerno služim
Dokle budem živjeti.
IX. POSTAJA
Isus pada treći put pod križem
Klanjamo ti se Kriste, i blagoslivljamo te.
Jer si svetim križem svojim svijet otkupio.
Po treći put pada Isus pod križem, ali ga ne prestaje nositi dok ne dovrši djelo spasenja ljudskoga. Zašto se ti ustežeš nositi križ koji te vodi u nebo? U križu je spasenje, u križu je zaštita i obrana, u križu je život. Zato prigrli križ da živiš u vijeke.
Pomolimo se.
Premili Isuse, koji si od silne muke i po treći put pao pod križem, ali se opet podigao i prigrlio teški križ da dovršiš za me žrtvu: daj mi jakost i ustrajnost da sa strahom mislim na spasenje duše svoje, i da me breme grijeha ne obori u ponor vječni, otkuda nema spasenja. Amen.
Smiluj nam se, Gospodine! – Smiluj se nama!
Blizu križa s tobom stati.
Mene tebi združivati,
U žalosti ja želim.
X. POSTAJA
Isus svlače
Klanjamo ti se Kriste, i blagoslivljamo te.
Jer si svetim križem svojim svijet otkupio.
Gledaj kako krvni neprijatelji Isusovi i odijelo s njega svukoše. O strahote! Gol stoji Bog koji sve odijeva! Njegovo presveto i prečisto tijelo ruglu se izvrgava. Zbog naše taštine i požude tijela mora on podnositi toliku sramotu; mora biti bez odijela, da nas zaodjene odjećom nedužnosti, koju smo izgubili sramotnim mislima, riječima i djelima.
Pomolimo se.
Nedužni Isuse, koji si na Kalvariji bio sramotno svučen: daj mi milost da i ja svučem sa sebe staru zlu ćud i zle požude; daj da sve što je grešno meni bude odvratno, a ti jedini da mi budeš prava slast i utjeha. Amen.
Smiluj nam se, Gospodine! – Smiluj se nama!
Djevo djeva, ti si dika,
Već mi nemoj biti gorka,
Daj da s tobom proplačem.
XI. POSTAJA
Isus pribijaju na križ
Klanjamo ti se Kriste, i blagoslivljamo te.
Jer si svetim križem svojim svijet otkupio.
Promisli kako oštrim čavlima pribijaju na križ svete ruke Isusove koje su toliko dobra učinile ljudima! Promisli kako mu probijaju noge koje su koračale jedino za spasenje ljudsko. Što zaslužuješ ti koji si rukama svojim tolike nepravde počinio, koji si često stupao zabranjenim i krivim putevima?
Pomolimo se.
Klanjam ti se, Isuse moj, i molim te za svetu muku tvoju: daj da protrnem od svetoga straha i da razapnem grešne požude tijela svoga, te da vazda budem tvoj. Amen.
Smiluj nam se, Gospodine! – Smiluj se nama!
Daj mi Sinka križ nositi,
Dionikom muke biti,
Rane svete štovati.
XII. POSTAJA
Isus umire na križu
Klanjamo ti se Kriste, i blagoslivljamo te.
Jer si svetim križem svojim svijet otkupio.
U groznim mukama visi Spasitelj na križu, a neprijatelji ga njegovi ismijavaju i grde. Ali on ih ne proklinje, on moli za njih: «Oče, oprosti im, jer ne znaju što rade.» Opraštaš li ti neprijateljima svojim, i moliš li za one koji te mrze i progone? Isus je umro da mi živimo, svojom smrću pobijedio je smrt.
Pomolimo se.
Strpljivi Isuse, koji si podignut na križu za tri sata izdahnuo, molim te, pritegni me k sebi na sveti križ. Zaslužio sam nesretnu smrt; ali te molim za pregorku smrt tvoju, smiluj mi se i daj da s križem u ruci umrem u milosti tvojoj. Amen.
Smiluj nam se, Gospodine! – Smiluj se nama!
Čin’ me ranam izraniti,
Krljvu sina napojiti,
I križ njegov nositi.
XIII. POSTAJA
Isusa skidaju s križa
Klanjamo ti se Kriste, i blagoslivljamo te.
Jer si svetim križem svojim svijet otkupio.
Promisli koliku je bol morala osjetiti Blažena Djevica Marija kad joj mrtvo tijelo predragoga Sila položiše u krilo! Grijeh pogubi joj dragoga Sina. Grijeh probode mačem gorke žalosti majčino srce njezino. Oplači grijehe svoje i žali Majku koja za tebe toliko trpi!
Pomolimo se.
Rastužena Majko Isusova i Majko moja! Molim te za onu ljutu bol što si je pretrpjela kad si prima u krilo mrtvo tijelo božanskoga Sina; primi i moju dušu na rastanku s tijelom u svoje materinsko krilo. Amen.
Smiluj nam se, Gospodine! – Smiluj se nama!
Da me plamen ne opali,
Sveta Djevo, ti me brani
Na dan suda strašnoga.
XIV. POSTAJA
Isusa polažu u grob
Klanjamo ti se Kriste, i blagoslivljamo te.
Jer si svetim križem svojim svijet otkupio.
Pobožni ljudi Josip Arimatejac i Nikodem iskazaše Spasitelju posljednju počast položivši mu sveto tijelo u novu grobnicu u kojoj ne bijaše još nitko pokopan. Ali tijelo Isusovo nije ostalo u grobu; za kratko vrijeme ustalo je ono slavno iz groba i združilo se opet s dušom. I tebe će jednom položiti u grob. Gledaj da ti tijelo bude izmučeno trudom i naporom dobrih djela da tako ustane slavno na vječni život.
Pomolimo se.
Isuse, početniče života, daj da na tvom grobu oživim novim životom, i da umrijevši posvema grijehu s tobom jednom uskrsnem na život vječni. Amen.
Smiluj nam se, Gospodine! – Smiluj se nama!
Kada umrem ja, Isuse,
Nek mi Majke tvoje suze
Dušu rajem obdare.
Zaključna molitva
Predobri Isuse, zahvaljujem ti na milosti, koju si mi pri ovoj pobožnosti udijelio. Primi je na slavu svoje muke, na zadovoljštinu za moje grijehe, na utjehu duša u čistilištu. Isuse, ne dopusti da bude neizmjerna vrijednost tvoje krvi za me izgubljena, nego mi udijeli svoju milost i odvedi me poslije ovoga života u vječnu radost. Amen.
R. Kruh s neba dao si njima.
O. Koji svaku slast u sebi ima.
R. Moli za nas, Djevice prežalosna.
O. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.
R. Znamenovao si, Gospodine, Franju, slugu svojega.
O. Znamenjima spasenja našega.
R. Gospodine, usliši molitvu moju.
O. I vapaj moj k tebi da dođe.
R. Gospodin s vama.
O. I s duhom tvojim.
Pomolimo se.
Bože, koji si nam u divnom Sakramentu ostavio uspomenu muke svoje, podaj nam, molimo, tako častiti sveta otajstva tijela i krvi tvoje da vazda osjećamo u sebi plod otkupljenja tvoga.
Neka se uteče za nas, molimo te, Gospodine Isuse Kriste, sada i na času smrti naše kod tvoga milosrđa preblažena djeva Marija, Majka tvoja, kroz čiju je presvetu dušu u vrijeme muke tvoje mač žalosti prošao.
Gospodine Isuse Kriste, koji si kada svijet bijaše ohladnio, na tijelu preblaženog oca Franje svete rane muke svoje obnovio da srca naša potpališ ognjem ljubavi svoje; dopusti milostivo da njegovim zaslugama i prošnjama križ uvijek nosimo i rodimo plodove dostojne pokore. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.
IZLAZAK IZ TAME - Tri molitve u vremenima tame
IZLAZAK IZ TAME
Tri molitve u vremenima tame
U vremenima tame i kušnje često je od najveće pomoći čvrsto se držati neke molitve ili misli
Foto: Shutterstock
U borbi da se ide dalje u vremenima tame i kušnje, često je od najveće pomoći čvrsto se držati neke molitve ili misli. Previše smo rastreseni da bismo razmišljali o ičemu složenijem. Potrebno nam je nešto jednostavno i konkretno. Sljedeće molitve mogle bi biti od pomoći.
Ne boj se
Ne boj se, jer ja sam s tobom;
ne obaziri se plaho, jer ja sam Bog tvoj. Ja te krijepim i pomažem ti, podupirem te pobjedničkom desnicom.
Gle, postidjet će se i smesti
svi koji su na tebe bjesnjeli, bit će uništeni i propast će oni što se s tobom parbiše!
Tražit ćeš tvoje protivnike, ali ih nećeš naći.
Bit će uništeni, svedeni na ništa oni koji protiv tebe vojuju.
Jer ja, Gospodin, Bog tvoj krijepim desnicu tvoju i kažem ti: “Ne boj se, ja ti pomažem.”
(Iz 41,10–13)
Bog je uz mene
Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu nada moja. Samo on je moja hrid i spasenje,
utvrda moja: neću se pokolebati.
U Boga je spasenje moje i slava; Bog mi je hridina silna, utočište.
U nj se, narode, uzdaj u svako doba; pred njim srca izlijevajte:
Bog je naše utočište!
(Ps 62,6–9)
Mi ne znamo što je za nas dobro
Gospodine, mi ne znamo što je za nas dobro, a što loše. Mi ne možemo proreći budućnost, niti znamo kada ćeš nas doći posjetiti, u kakvom ćeš obliku doći. I stoga, sve to prepuštamo Tebi. Ostvari svoju dobru volju na nama i u nama. Neka uvijek motrimo Tebe, i budi Ti taj koji će neprestano brinuti za nas. Podaj nam milost Tvog gorkog Križa i Muke, i utješi nas na način koji Ti želiš i u trenutku kojega Ti odrediš.
(kardinal John Henry Newman)
Molitva Gospi od zdravlja i svetom Roku
Molitva Gospi od zdravlja i svetom Roku
Pomolimo se! Djela naša milošću svojom priteci i pomoću prati da svaka naša molitva i radnja s Tobom vazda počinje i započeta da se s Tobom dovrši. Primi i usliši naše molitvene vapaje. Daj nam svoj mir kako bi srca naša bila poslušna Tvojim zapovijedima i smirena u Tvojoj zaštiti. Užezi u nama oganj Duha Svetoga da Ti čistim tijelom služimo i neokaljanim srcem omilimo. Zahvaljujemo Ti za Tvoju i našu majku, Blaženu Djevicu Mariju koja pomaže svojoj djeci u nevoljama kako bi opet zadobili zdravlje. Po njezinu zagovoru oslobodi nas ove pandemijske nevolje, kao i od svakog moralnog nereda i zastranjenja. Neka ona svojom majčinskom brigom prati i štiti sve ljude i narode od opasne zaraze korona virusa. Neka ozdravi bolesne i blagoslivlja sve one koji njima pomažu.
Spasitelju, Isuse Kriste, u svojoj blagoj providnosti i očinskoj mudrosti postavio si svetoga Roka moćnim zaštitnikom protiv zaraznih bolesti i po njemu uvijek dijelio obilje blagoslova ljudima u bolesti i tjeskobi. Pošalji ga u ovom času kad nam je zdravlje ugroženo da nas štiti i za nas moli, kako bismo bili dostojni Tvojih obećanja. Ne dopusti, Gospodine, da se oslanjamo samo na svoje umijeće i znanje, već da se pouzdajemo u tvoju pomoć i veliko milosrđe. Udijeli nam zdravlje duše i tijela kako bismo trajno mogli iskazivati Tebi slavu i hvalu. A svi za koje molimo, žive ili mrtve, neka po zagovoru Tvojih svetih miljenika milostivo dobiju oproštenje svojih grijeha i zasluže stići u vječni život u nebu. Po Kristu, Gospodinu našem. Amen.
Deset iznimno jednostavnih savjeta Sv. Ivana XXIII. pape
Deset iznimno jednostavnih savjeta za sve koji su zahvaćeni panikom u životu
Foto: Rawpixel
SAMO DANAS
1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želeći riješiti problem svoga života odjednom.
2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati … samo sebe sama.
3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću … ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.
5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju; kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.
6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.
7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado; ako u mislima osjetim da sam povrijeđen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.
8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.
9. Samo danas čvrsto ću vjerovati – čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno – da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugog nema na svijetu.
10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.
Sv. Ivan XXIII. papa
Nova dogma Marije suotkupiteljice
Nova dogma Marije suotkupiteljice
UVOD
Od 1945. – 1959. godine Gospa se ukazivala vidjelici Idi Peerdeman u Amsterdamu kao „Majka svih naroda“. Gospa traži da se slika i molitva majci svih naroda širi po cijelom svijetu i da se proglasi nova i zadnja marijanska dogma „Marije suotkupiteljice, zagovornice i posrednice svih milosti“, kako bi konačno došlo do novog izlijevanja Duha Svetoga i pravog mira u svijetu. Amsterdamski biskup, Msgr. Jozef M. Punt, potvrdio je 31. svibnja 2002. g. autentičnost i nadnaravni izvor tog ukazanja. – Značenje ovog događaja je ogromno.
MARIJA, UZROK SPASENJA
Sv. Irenej Lionski je usporedio Mariju s Evom i rekao „što je djevica Eva svojom nevjerom svezala, to je Djevica Marija svojom vjerom razriješila“, „smrt po Evi, život po Mariji“, te „posluhom postade uzrokom spasenja za sebe i sav ljudski rod“ (Katekizam Katoličke Crkve, br. 494). Marija je postala „nova Eva“ i „majka svih živih“ (KKC 511). Tu istinu priznajemo svaki put kad molimo Gospine litanije: „Uzroče naše radosti, moli za nas!“
Spasitelja zovemo onoga „koji je uzrok odn. uzročnik našeg spasenja“. Ako dakle sv. Irenej – a i katolički Katekizam – kaže da je Marija „uzrok spasenja“, onda ju je već na neki način definirao kao „spasiteljicu“. Tko je onda uzrok našeg spasenja, Isus ili Marija? Odgovor je: i Isus i Marija – samo na različite načine. Isus je kao „jedini posrednik između Boga i ljudi“ (1 Tim 2,5) prouzročio naše spasenje svojom žrtvom i krvlju na križu. Zato je on jedini i potpuni Spasitelj. Marija je svojim „fiatom“ omogućila Isusu da od nje primi ljudsku narav (usp. Lk 1,38), te svojim sudjelovanjem u njegovoj patnji (usp. Lk 2,35) omogućila da se od nje rodi i Crkva. To je sam Isus potvrdio riječima: „Evo ti majke!“ (Iv 19,26) Zato možemo reći da nas je Isus spasio, a da je Marija omogućila Isusu da nas spasi. Isus nam je daravao spasenje, a Marija nam je dala Spasitelja. Isus je bio uzrok spasenja, a Marija je bila „uvjet“ našeg spasenja. Isusova uloga u spasenju svijeta se odnosi prema Marijinoj ulozi kao što se uzrok odnosi prema uvjetu ili milost prema vjeri.
MILOST I VJERA KAO UZROK I UVJET SPASENJA
Naše spasenje ima dva uzroka, jedan božanski, kojega zovemo „milost“ i jedan ljudski, kojega zovemo „vjera“. S jedne strane je za naše spasenje potrebna Božja milost. Bez nje se nitko ne može spasiti. Tu milost primamo kroz Isusa Krista (usp. Iv 1,17). Ali, budući da smo slobodna bića i da nas Bog ne može prisiliti na spasenje, potreban je zato s druge strane naš slobodni pristanak na tu milost. Taj pristanak se vrši kroz vjeru (Iv 1,12). Zato nije samo Božja milost potrebna za naše spasenje, nego i naša vjera: „Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se.“ (Mk 16,16) Zato nije samo Božja milost, već i vjera uzrok spasenja, kao što nam Isus kaže: „Vjera te tvoja spasila!“ (Lk 7,50)
Ako se dakle pitamo, što je uzrok našeg spasenja, Božja milost ili naša vjera, možemo i moramo odgovoriti: i jedno i drugo – samo na različite načine. Milost se odnosi prema vjeri onako kako se uzrok odnosi prema uvjetu. Strogo gledano samo milost prouzrokuje spasenje, a vjera ga „samo“ uvjetuje, jer nas milost izravno i direktno spašava (oslobađa od grijeha, daje nam život vječni, itd.), a vjera „samo“ omogućuje milosti da nas može spasiti. Vjera nas ne spašava izravno, nego posredno i neizravno. To je bitna razlika! Vjera nije – strogo gledano – uzrok, nego uvjet ili su-uzrok spasenja. Vjera otvara vrata. Bog je onaj koji spašava, ali on nas ne može spasiti, ako mu ne otvorimo vrata našeg srca. Zato je vjera nužni uvjet i su-uzrok spasenja. Pučkim jezikom vjeru možemo nazvati „uzrokom spasenja“, ako ju shvaćamo kao posredni i neizravni (su-)uzrok. Tako je i sv. Irenej nazvao Mariju „uzrokom spasenja“, pretpostavljajući da je njena vjera bila „samo“ uvjet, tj. posredni i neizravni uzrok spasenja. Upravo tako kako naša vjera dozvoljava i omogućava Božjoj milosti da nas spašava, tako je Marijina vjera dozvolila i omogućila Isusu da spasi ljudski rod. Kao što je Isus ženi rekao: „Vjera te tvoja spasila!“, tako možemo o Mariji reći: „Marijina vjera je spasila svijet!“
MARIJA SUOTKUPITELJICA
Ako je Marija „spasila“ cijeli svijet, smijemo li ju onda nazivati „spasiteljicom“? Teoretski, tj. pučki i pjesnički rečeno, mogli bi Mariju čak tako nazivati. To činimo npr. kad pjevamo marijanske pjesme: „Ti raj si nam otvorila, kad Isusa si rodila“ („O mila Majko“) ili „Djeva sina porodi, đavlu silu svu slomi, a kršćane oslobodi, sveta Djeva Marija“ („U se vrijeme godišta“). Ali naziv „spasiteljica“ je vrlo dvosmislen i može voditi do krivog shvaćanja Marije kao druge spasiteljice (kraj Krista). To bi bila velika hereza, jer je jasno da postoji samo jedan Spasitelj, Isus Krist. Zato je bolje ne koristi taj izraz da ne bi došlo do nesporazuma i krivovjerja. Ali ako razdvojimo milost i vjeru kao uzrok i uvjet spasenja, onda možemo lako naći točan i odgovarajući naziv za Marijinu ulogu u spasenju svijeta. Definiramo li spasitelja kao „uzročnika spasenja“, a znamo da je Marija bila „suuzročnica spasenja“, onda ju možemo ispravno nazvati „suotkupiteljicom“. S tim izrazom izbjegavamo shvaćanje Marije kao izravnu i neposrednu spasiteljicu, jednaka Isusu, ali izražavamo njeno bitno i nužno udioništvo i suradnju u djelu spasenja. Ona nije spasila svijet, ali je sudjelovala i surađivala u njegovom spasenju. Zato ju možemo i moramo nazvati „suradnicom Spasitelja“ ili jednostavno „suotkupiteljicom“. Ako Mariju nazivamo suotkupiteljicom (a ne otkupiteljicom) onda ne diramo istinu da je Isus jedini i pravi Spasitelj svijeta, već dodajemo da ga je spasio kroz Marijino sudjelovanje i posredništvo, s Marijom i kroz nju. Tko to shvati, shvatio je bit i smisao nove i zadnje marijanske dogme.
BIT I SMISAO DOGME
Kao što možemo Mariju promatrati kao majku Crkve i kao sliku i uzor Crkve, tako postoji i dvostruki vid i smisao ove dogme.
S jedne strane Crkva priznaje da „Marijino majčinstvo neprekidno traje“, jer „nam svojim mnogostrukim zagovorom i dalje nastavlja pribavljati darove vječnoga spasenja (...) Zbog toga se Blažena Djevica zaziva u Crkvi naslovima Odvjetnice, Braniteljice, Pomoćnice i Posrednice.“ (Lumen Gentium, br. 62) Ali ako shvatimo da nam je Bog kroz ruke i krilo Marijino darovao Spasitelja i „s njime sve“ (Rim 8,32), onda možemo Mariju častiti i naslovima „Suotkupiteljica“ i „Posrednica svih milosti“. Tako ćemo Mariju dublje spoznati i savršenije štovati. Jasno je da iz dubljeg i savršenijeg štovanja Gospe proizlazi viša i veća milost. Ona je „puna milosti“. Zahvaljujući ovoj dogmi, Crkva će moći još daleko više crpiti iz tog neizmjernog izvora svih milosti. „Bog je skupio sve vode i nazvao ih more“, kaže sv. Ljudevit Montfortski, „Bog je skupio sve milosti i nazvao ih je Marijom.“ On tvrdi da je Bog odlučio u zadnjim vremenima otkriti Gospinu tajnu kako bi se ona više spoznala, ljubila i častila, i kako bi kroz njen moćni zagovor darovao svijetu veće milosti. To je dijelom počelo u Lourdesu i Fatimi, a nastavlja se u Međugorju.
S druge strane ova dogma skriva duboku pouku u sebi. Ako je Marija kao slika i uzor Crkve imala udioništvo u djelu spasenja, onda to znači da i Crkva ima udioništvo u njemu. Sv. Augustin je rekao: „Bog te stvorio bez tebe, al te neće spasiti bez tebe!“ I ovdje se vidi koliko je bitna i potrebna naša suradnja za naše spasenje. Koliko je važno da shvatimo da naše spasenje ima dva uzroka, Božju milost i našu suradnju! Kad su pitali sv. Tomu, što je ključ svetosti, rekao je: „moramo htjeti“. Isus je spasio svijet, da, ali kako bi se to spasenje konkretno ostvarilo potrebna je naša suradnja. Upravo iz tog razloga je sv. Pavao rekao: „u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim“ (Kol 1,24). Kroz svoje udioništvo u Kristovoj patnji je sv. Pavao – kao kroz „porođajne boli“ – omogućio Kristu da kroz njega spašava duše i rađa nove udove za Crkvu: „dječice moja, koju ponovno u trudovima rađam dok se Krist ne oblikuje u vama.“ (Gal 4,19) To što je Gospa na kalvariji u velikom i cjelovitom smislu doživljavala, doživio je sv. Pavao u malome i djelomićnom smislu. To znači biti suotkupitelj: Isusu pomagati i omogućiti da on kroz nas spašava svijet! Kao što je Isus s Marijom i kroz Mariju spasio svijet, tako želi Bog spasiti svijet samo s nama i kroz nas. Kao što je bilo Marijino udioništvo i suradnja nužna za opće spasenje, tako je i naše udioništvo i suradnja potrebna za konkretno spasenje svijeta. Isus je teoretski mogao spasiti svijet bez Marije, ali nije htio! Što znači da Bog teoretski može spasiti svijet bez nas, ali ne želi! To je bit i smisao dogme o suotkupiteljici! Da razumijemo da nas Bog treba! Bog nas želi! Bog želi da i mi poput Marije aktivno surađujemo u spasenju svijeta! Bog želi spasiti ovaj svijet, ali samo s nama i kroz nas. Zato kaže sv. Pavao: „Božji smo suradnici.“ (1 Kor 3,9) To što je, dakle, Marija bila u velikom, to trebamo mi biti u malome: Božji suradnici, tj. Božji suotkupitelji!
ČAROBNA RIJEČ ZAJEDNO
U povijesti čovječanstva bilo je puno ljudi i udruga „dobre volje“ koji su željeli ostvariti pravednost i mir u svijetu. Od svih tih pokušaja valja spomenuti dva sasvim suprotna ekstrema, tj. komunizam i protestantizam.
Ekstremni komunizam je pokušao spasiti ovaj svijet bez Boga, tj. da čovjek sam sa svojom snagom stvara mir i jedinstvo među ljudima. Ali nažalost čovjek to u svojoj slabosti nije uspio. Ekstremni protestantizam naprotiv, tvrdio je, da samo i jedino Bog može spasiti ovaj svijet. Čovjek ne može Bogu ništa dodati i pomagati, tako da nije potrebna ljudska volja i suradnja, nego samo Božja milost („sola gratia“). Ali očito je da Bog nije želio spasiti svijet bez čovjeka, jer inače bi to već odavno radio. Imamo dakle dvostruki zaključak: čovjek bez Boga ne može spasiti svijet, a Bog bez čovjeka ne želi spasiti svijet. Što nam dakle preostaje? Zlatna sredina katoličanstva: Ovaj se svijet može spasiti, ako Bog i čovjek surađuju! Jer s Bogom čovjek može spasiti svijet, a Bog ga želi spasiti s čovjekom. Rješenje i čarobna riječ za spasenje svijeta glasi: Bog i čovjek zajedno! Zajedno i skupa s Bogom čovjek može činiti čudesa, zaustaviti ratove i stvarati mir u svijetu! Upravo to Bog želi od svega srca: „Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo!“ (Lk 12,49)
SLIKA I MOLITVA MAJCI SVIH NARODA
Kako bi ovaj božanski oganj planuo i zapalio i preobrazio čovječanstvo dana nam je posebna slika i molitva Mariji majci svih naroda. Gospa je u Amsterdamu obećala: „To je molitva za spas svijeta. To je molitva za obraćenje svijeta. Molite ovu molitvu u svim okolnostima!" (38. poruka) "Kroz ovu molitvu će Gospa spasiti svijet." (46. poruka). Zato širimo ovu sliku i molimo ovu divnu molitvu svaki dan!
„Gospodine Isuse Kriste,
Sine Očev,
pošalji sada svoga Duha na zemlju.
Daj da se Duh Sveti nastani
u srcima svih naroda,
kako bi svi bili sačuvani
od propasti, nesreća i rata.
Neka majka svih naroda,
Blažena Djevica Marija
bude našom zagovornicom. Amen.“
(Izvor: http://www.de-vrouwe.info/)
napisao: fra Petar Komljenović OFM
“Tko ne mrzi svoga oca i majku… ne može biti moj učenik”
“Dođe li tko k meni a ne mrzi svoga oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!” (Lk 14, 26-27: prijevod: Duda-Fućak).
Kaže se da je tanka nit između ljubavi i mržnje. Jednako tako da je tanka nit između genijalnosti i ludila. Čitajući gore navedene Isusove riječi, možemo zaključiti da je tanka nit između jasnoće i nejasnoće. Isus otvara oči. Međutim, mnogima se smrači od njegovih riječi. Nekad su vrlo zbunjujuće. Zar Isus nije rekao “Ljubite neprijatelje svoje i činite dobro onima koji vas mrze”. Zar sve zapovijedi nije sveo na jednu jedinu - zapovijed ljubavi. Sada izričito poziva na mržnju. Ako želimo biti njegovi, mrzit nam je svoje najbliže, pa i sam svoj život. Četvrta zapovijed u Zakonu glasi: Poštuj oca i majku. Za muža i ženu rečeno je: Njih dvoje bit će jedno.
Najlakše bi bilo zaključiti da se radi o krivom ili lošem prijevodu. Jer Isus nije tako nešto mogao reći. I uz pretpostavku da navedene riječi iz evanđelja nisu najbolje prevedene, smisao im je neupitan. Kako razumjeti smisao navedenih Isusovih riječi?
Sav Isusov govor ide za tim da nam približi ljubav Oca Nebeskoga. Kao 12-godišnji dječak u hramu kaže roditeljima: Što ste me tražili? Zar niste znali da mi je biti u onome što je Oca mojega koji je na nebesima. Učenicima i drugim slušateljima kaže: Tko su moja braća i sestre? To su oni koji slušaju riječ Očevu i izvršavaju je.
Isus nas je pozvao da budemo savršeni kao što je savršen naš Otac Nebeski. Isus nam u prispodobi o dobrom Ocu i rasipnom sinu ukazuje na narav Očeve ljubavi: posve nesebična, bezuvjetna, ustrajna, strpljiva, patnička. Daje sinu ono što mu je mogao uskratiti. Pušta ga unatoč tomu što vidi da ga taj put vodi u propast. Ne traži ga već očekuje njegov povratak.
Psihologija religije kaže nam da su roditelji djeci Bogu slične osobe. Djetetu su roditelji poput Boga. Toliko dijete ovisi o roditeljima. No, nitko nam ne treba dokazivati da roditelji nisu kao Bog, niti to mogu biti. Mogu, doduše, na svoju štetu i štetu vlastite djece igrati se Boga – svemogućega, sveznajućega, nepogrešivoga, sve-dobroga. Ali to se ne da ni odglumiti.
Isus ovdje ne govori o onima koji zanemaruju djecu. Isus govori o onima koji su razvili posesivan i ovisnički odnos prema djeci, roditeljima, bračnom drugu, braći i sestrama. Isus je došao osloboditi zarobljene. Među njima su i oni koji su – makar nesvjesno i neprepoznatljivo – zarobljeni rodbinskim i drugim rodbinskim odnosima. Takve Isus podsjeća na savršenu ljubav Oca Nebeskoga koji nikomu ne uskraćuje slobodu. A jedino «ovisnost» o Ocu Nebeskomu – koji nam nikada ne uskraćuje ljubav, a time ni slobodu - čini čovjeka slobodnim. Isus potiče na slobodne odnose pa makar cijena bila «mržnja». Isus naravno ne potiče na mržnju. On potiče na ljubav prema Ocu Nebeskomu pa makar u hrvanju za tu ljubav sredstvo bila «mržnja», tj. makar u ljudskim očima izgledalo da to hrvanje pokreće mržnja.
Mi smo najprije i poslije svega djeca Oca Nebeskoga. Isus nas vodi k Ocu. Njega možemo slijediti samo slobodni. Isus potvrđuje svaki naš osjećaj, pa tako i osjećaj mržnje, koji prati naša nastojanja da izrastemo u onu sliku na koju smo stvoreni. Takva Isusova mržnja je očito “zdrava mržnja” koja je u službi zdrave ljubavi. Sam je Isus zbog poslušnosti Ocu Nebeskom ispao neposlušan svojim roditeljima. Skandalizirao je svoju rodbinu do te mjere da su govorili da je poludio i da ih kao takav sramoti.
U svojoj sebičnoj ljubavi ljudi su posesivni. Prisvajaju ono što im ne pripada, tj. one koji im ne pripadaju. Isus nudi i poziva na zamršen put slobode, a konačno mu je odredište Otac Nebeski. (BV)
POZIV PONIZNOSTI
Pravila lijepoga ponašanja različita su u različitim kulturama, društvima i društvenim slojevima. Poznavanje i obdržavanje tih pravila ulijeva osjećaj sigurnosti. Onaj tko ih poznaje i obdržava izbjeći će mnoge neugodnosti i poniženja. Ta pravila ponekad su pravi mali rituali koji na psihološkoj razini pomažu čovjeku u stresnim situacijama. Na primjer kada netko umre, običaji i obredi vezani uz smrt, pokop i žalovanje pomažu ožalošćenima da lakše prevladaju gubitak voljene osobe.
Današnji odlomak iz evanđelja ne govori doduše o tako stresnoj situaciji, ali donosi nam sliku jedne gozbe na koju su pozvani gosti među kojima je bio Isus. Razumijevanje Isusovih riječi domaćinu i ostalim uzvanicima pretpostavlja postojanje određenih pravila ponašanja za stolom. Ta pravila Isus ne odbacuje, ali ih želi preutemeljiti na podlozi evanđelja. Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta Isus donosi dvije pouke.
Prva je pouka upućena uzvanicima. Ona polazi od toga da postoji predviđeni hijerarhijski raspored uzvanika za stolom. Isus ne komentira taj raspored nego opaža kako su uzvanici birali prva mjesta. U trčanju za prvim mjestima prepoznao je slijepu oholost koja nije svjesna svoja žalosnoga svršetka. Na velikim gozbama uvijek se može dogoditi da dođe netko časniji, te će mu onaj nižeg društvenog položaja morati ustupiti mjesto. Stoga Isus predlaže uzvanicima da, kada su pozvani na svadbu, biraju posljednje, a ne prvo mjesto i tako izbjegnu eventualno poniženje. Bolje je sjesti na posljednje mjesto jer se ono može zamijeniti jedino časnijim. Tu pouku Isus završava izrekom „svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen“. U Evanđelju po Luki ta rečenica ima programatski karakter koji se nalazi već u opisu Isusova djetinjstva, počevši s Marijinim hvalospjevom (usp. 2,51-53) i Isusovom rođenjem u štali. To znači da se ova Isusova pouka ne odnosi samo na ponašanje na gozbi, nego govori o tome kakav bi trebao biti čovjekov temeljni životni stav.
Druga Isusova pouka upućena je domaćinu koji ga je pozvao na objed. No preko njega Isus opet govori svima. Pouka govori o tome koga pozvati na gozbu. Isusove su riječi morale zaprepastiti njegove slušatelje. Nema ništa naravnije od toga da se na gozbu pozove rodbina, prijatelji i susjedi. Isus ovdje još kaže „bogati susjedi,“ a to se u konkretnom slučaju farizejskoga prvaka odnosi na susjede istoga društvenoga položaja. Isto tako, nije po sebi ništa loše očekivati da se poziv na gozbu uzvrati. Štoviše, to spada na osnovnu pristojnost. Međutim, Isusova pouka nadilazi okvire održavanja uhodanih društvenih odnosa tako što ih evangelizira. On svomu domaćinu kaže neka na gozbu pozove siromahe, sakate hrome i slijepe, to jest one koji su na rubu društva i koji mu ne mogu uzvratiti istom mjerom. To je u potpunom skladu s Isusovim navještajem evanđelja. Naime, popis Isusovih uzvanika na gozbu sličan je njegovu odgovoru koji daje učenicima Ivana Krstitelja na pitanje „Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?“ (Lk 7,20) Tada je Isus odgovorio: „Pođite i javite Ivanu što ste vidjeli i čuli: Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje. (Lk 7,22). Sada farizejskom prvaku poručuje neka takve osobe pozove na gozbu.
To je zapravo poziv na obraćenje. Jer, da bi poslušao Isusa, nije dovoljno da farizej nadiđe uobičajena društvena pravila. Farizej treba promijeniti i svoj odnos prema Bogu. O čemu se radi postaje jasnije kada se sjetimo u kakvom religioznom kontekstu žive Isus, farizej i ostali sustolnici. To je ozračje ritualnoga bogoslužja iz kojega su bili isključeni svi obredno nečisti, a oni koji imali kakav tjelesni nedostatak stalno su bili u takvom stanju nečistoće. Slijepi, kljasti, sakati i bolesnici različitih vrsta nisu mogli pristupiti u hram, a Isus ih baš njih poziva na prva mjesta na gozbama. Treba sa žalošću priznati da se tragovi mentaliteta ritualne isključivosti stalno provlače kroz povijest kršćanske vjerske prakse. Ali isto tako s radošću treba primijetiti kako u naše vrijeme sve više raste društvena osjetljivost prema marginaliziranim osobama u Crkvi i društvu. Njima je na poseban način upućena Isusova riječ: „Prijatelju, pomakni se naviše“. (Fra Domagoj Runje)
UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE: TEK JEDNA ILUZIJA?
U svim narodima i religijama 'nebo' se zamišlja vertikalno, kao nešto što se nalazi 'gore', 'iznad nas'. Ući u zajedništvo s nebeskim, božanskim, zamišljalo se kao 'uznesenje', 'uzvišenje'. Apostol Pavao tako tvrdi da će "u Kristu svi biti oživljeni": najprije Krist a zatim oni koji su Kristovi, a na kraju čitavo postojanje (r. 23-24), da 'Bog bude sve u svemu'.
Kako će se to zbiti? Francois Mauriac, velikoga francuski intelektualac, nobelovac i katolik, na upit svoga prijatelja: "Kako to da Vi koji ste jedan kritičan i suvremen čovjek i intelektualac možete istodobno kao kršćanin vjerovati u tako nešto apsurdno kao što je život poslije smrti? Kako sebi takvo nešto zamišljate?" Mauriacov odgovor bijaše neočekivan: "Uopće sebi to ne pokušavam zamisliti. Prepuštam Bogu način na koji će svoje (vjernike) iznenaditi."
Spomenimo ovdje i suvremenog njemačkog filozofa Jurgena Habermasa koji je u jednom govoru 2001. u Frankfurtu svoje slušatelje iznenadio tvrdnjom: "Izgubljena vjera u uskrsnuće ostavlja osjetnu (vidljivu) prazninu". A njegov učitelj, Max Horkheimer 1968. u jednom razgovoru za časopis Spiegel slično kaže: "Ako ne bi postojao Bog i nada u uskrsnuće onkraj smrti, tada, u konačnici, ne bi postojala niti pravednost za sve žrtve ljudske povijesti zla". Ta težnja za puninom pravednosti probudila je u njemu čežnju za 'sasvim Drugim', nadu da bi ipak mogao postojati konačni smisao ljudskog postojanja.
Tu duboku čežnju za ispunjenjem pravednosti potvrđuju stihove Marijina hvalospjeva: 'Silne zbaci s prijestolja a uzvisi neznatne… Rasprši oholice umišljene…'. Bog se zauzima za dostojanstvo slabijih, i žrtve povijesti zla neće ostati vječito žrtve. Uzvišenje neznatnih je Božji 'zakon': snažno obećanje da poslije patnje, slijedi proslava.
Svetkovina Marijina Uznesenja podsjeća na konačnu sudbinu vjernika, a to je vječno zajedništvo života s Bogom. Ljudi na to često zaborave. Zato je Marija znak utjehe i sigurne nade za narod Božji koji se nalazi na zemaljskom hodočašću. Ono što je o Mariji rečeno, vrijedi za Crkvu u cjelini i svakog vjernika. Marija koja čitavim svojim bićem i postojanjem pripada Bogu jest prvo stvorenje koje je uronjeno u potpuno zajedništvo s Bogom. To znači 'uznesena dušom i tijelom' Bogu, to jest u svom totalitetu. Netko reče: ako je Krist savršena slika Boga nevidljivoga, tada je Marija savršena slika pobožanstvenjene ljudskosti.
U slikovnim prikazima umjetnici često prikazuju Marijino okrunjenje u prisutnosti Presvetog Trojstva, a to je u biti prikaz duhovnoga cilja kršćanske vjere: pobožanstvenjenje (obogotvorenje, divinizacija) čovjeka. 'Slava je Božja živi čovjek, a slava čovječja u tome da vidi Boga' (Gloria Dei vivens homo, gloria autem hominis visio Dei), veli sv. Irenej. Čovjek ponovno obnavlja svoju bogosličnost koja je bila izgubljena iskonskim padom (Post 1, 27). "Time smo obdareni dragocjenim, najvećim obećanjima da po njemu postanete zajedničari božanske naravi…" (2 Petr 1,4).
Bog je postao čovjekom kako bi čovjek mogao postati božanskim, veli sv. Atanazije. Nepropadljivost je jedna od bitnih Božjih karakteristika, pa se pobožanstvenjenje, prema gledanju crkvenih otaca, sastoji u tome da propadljivi čovjek postiže nepropadljivost. Bog je postao čovjek da bi čovjek postao «bog», to jest da bi bio istrgnut iz vlasti smrti, propadljivosti i grijeha i da bi bio uzet u Božje zajedništvo odnosno u Božje područje života. Zato je svetkovina Marijina Uznesenja optimistično slavlje, slavlje vjerničke nade. (fra Anđelko Domazet)
DEMON POHLEPE
Žudite li stalno stjecati još više i više? Želite li više novaca ili materijalnih dobara? Ukratko, jeste li pohlepni? Kad spomenemo da se naše ponašanje može okarakterizirati kao pohlepno, mnogi od nas teško će priznati da su ipak pretjerali želeći uvijek više no što imamo.
Isus u evanđelju kaže: 'Klonite se i čuvajte svake pohlepe!' Zašto se pohlepa smatra lošom? Je li pohlepa doista izvor iz kojega izviru svi ostali grijesi? Je li pohlepa sama po sebi uništava vrlinu i dobro?
U duhovnoj tradiciji čovječanstva imamo mnoštvo tekstova koji jednodušno upozoravaju na opasnost pohlepe. Spomenimo samo najpoznatiji primjer, a to je učenje Bude, koji je pohlepu, mržnju i iluziju nazivao 'trima otrovima' i glavnim preprekama ispravnom životu. Filozof Nietzsche je rekao da je za osvajanje vlasti potrebno tri stvari: pohlepa, zavist i mržnja, i to tim redoslijedom. U kršćanskoj tradiciji pohlepa se također vidi kao matrica, korijen svih ostalih grijeha. Radix omnium malorum avaritia, (Korijen svega zla je pohlepa) poručio je sv. Pavao ranoj Crkvi (Tim 6, 10). Mi to prevodimo podosta netočno: "Ljubav prema novcu korijen je svega zla".
"Počivaj, jedi, pij, uživaj!" Tako bogati čovjek kaže sebi. Posljedica takvog stila života i razmišljanja nije samo hedonizam, nego suprotstavljanje između onoga "koji sebi zgrće blago na zemlji" i onoga koji se "bogati u Bogu". Na jednom drugom mjestu Isus slično kaže: "Ne zgrćite sebi blago na zemlji, gdje ga moljac i rđa nagrizuju i gdje ga kradljivci potkopavaju i kradu. Zgrćite sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne nagrizaju i gdje kradljivci ne potkopavaju niti kradu. Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce". (Mt 6, 19-21)
Mnogi društveni analitičari u dijagnozi današnjeg društva vide pohlepu kao najveće zlo koje ugrožava budućnost čovječanstva. Plodovi pohlepe su bolesne ambicije, škrtost, neumjerenost u kupovanju i trošenju, nesposobnost da dijelimo, podčinjavanje drugih našim nagonima i željama. Pohlepa na području seksualnosti naziva se bludnost. Na području hrane i pića, to je neumjerenost. Pohlepan um nikada nije miran. Postoji pohlepa za vlašću, za popularnošću, i sl. Pohlepa je temelj većine naših navezanosti i negativnih emocija. Pohlepa je bit životnog stava kojemu je osnovni pojam 'ja' i 'moje'. Pohlepni su ljudi poput jame bez dna. Što više imaju, to više žele, a ipak nisu nikada zadovoljni.
U osnovi je pohlepe velika nesigurnost i pogrešno uvjerenje o tome što je izvor naše sigurnosti. Mnogi sigurnost traže u izvanjskim stvarima. Jedina istinska i trajna sigurnost nalazi se u Bogu, jer jedino on zna što nam je potrebno kako bismo učili i napredovali. Kao i druge negativne emocije ili loše navike (poroci, grijesi) i demon pohlepe treba zamijeniti nečim pozitivnim.
Što je suprotnost pohlepi? Darežljivost, spremnost na dijeljenje, briga za druge. Napetosti koje stvara pohlepa liječi stav koji Isus opisuje kada govori o pticama nebeskim i ljiljanima poljskim (Mt 6, 19-34). Takav nutarnji stav je neophodan za onoga tko teži duhovnim ciljevima. U Govoru na gori Isus jasno kaže: 'Tražite najprije Kraljevstvo Božje i njegovu pravednost'. Isus jasno kaže što se ovdje misli pod pohlepom: da čovjek smisao svoga života vidi u onome što posjeduje! Kada ljudi postanu žrtve takve zablude – da je smisao života u posjedovanju – razaraju se međuljudski i obiteljski odnosi. Svima nama je bliska ta opasnost da se više brinemo i trudimo oko osiguranja našega života i materijalnih posjeda, nego oko bogatstva vlastitoga srca. (fra Anđelko Domazet)