“Dođe li tko k meni a ne mrzi svoga oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!” (Lk 14, 26-27: prijevod: Duda-Fućak).
Kaže se da je tanka nit između ljubavi i mržnje. Jednako tako da je tanka nit između genijalnosti i ludila. Čitajući gore navedene Isusove riječi, možemo zaključiti da je tanka nit između jasnoće i nejasnoće. Isus otvara oči. Međutim, mnogima se smrači od njegovih riječi. Nekad su vrlo zbunjujuće. Zar Isus nije rekao “Ljubite neprijatelje svoje i činite dobro onima koji vas mrze”. Zar sve zapovijedi nije sveo na jednu jedinu – zapovijed ljubavi. Sada izričito poziva na mržnju. Ako želimo biti njegovi, mrzit nam je svoje najbliže, pa i sam svoj život. Četvrta zapovijed u Zakonu glasi: Poštuj oca i majku. Za muža i ženu rečeno je: Njih dvoje bit će jedno.
Najlakše bi bilo zaključiti da se radi o krivom ili lošem prijevodu. Jer Isus nije tako nešto mogao reći. I uz pretpostavku da navedene riječi iz evanđelja nisu najbolje prevedene, smisao im je neupitan. Kako razumjeti smisao navedenih Isusovih riječi?
Sav Isusov govor ide za tim da nam približi ljubav Oca Nebeskoga. Kao 12-godišnji dječak u hramu kaže roditeljima: Što ste me tražili? Zar niste znali da mi je biti u onome što je Oca mojega koji je na nebesima. Učenicima i drugim slušateljima kaže: Tko su moja braća i sestre? To su oni koji slušaju riječ Očevu i izvršavaju je.
Isus nas je pozvao da budemo savršeni kao što je savršen naš Otac Nebeski. Isus nam u prispodobi o dobrom Ocu i rasipnom sinu ukazuje na narav Očeve ljubavi: posve nesebična, bezuvjetna, ustrajna, strpljiva, patnička. Daje sinu ono što mu je mogao uskratiti. Pušta ga unatoč tomu što vidi da ga taj put vodi u propast. Ne traži ga već očekuje njegov povratak.
Psihologija religije kaže nam da su roditelji djeci Bogu slične osobe. Djetetu su roditelji poput Boga. Toliko dijete ovisi o roditeljima. No, nitko nam ne treba dokazivati da roditelji nisu kao Bog, niti to mogu biti. Mogu, doduše, na svoju štetu i štetu vlastite djece igrati se Boga – svemogućega, sveznajućega, nepogrešivoga, sve-dobroga. Ali to se ne da ni odglumiti.
Isus ovdje ne govori o onima koji zanemaruju djecu. Isus govori o onima koji su razvili posesivan i ovisnički odnos prema djeci, roditeljima, bračnom drugu, braći i sestrama. Isus je došao osloboditi zarobljene. Među njima su i oni koji su – makar nesvjesno i neprepoznatljivo – zarobljeni rodbinskim i drugim rodbinskim odnosima. Takve Isus podsjeća na savršenu ljubav Oca Nebeskoga koji nikomu ne uskraćuje slobodu. A jedino «ovisnost» o Ocu Nebeskomu – koji nam nikada ne uskraćuje ljubav, a time ni slobodu – čini čovjeka slobodnim. Isus potiče na slobodne odnose pa makar cijena bila «mržnja». Isus naravno ne potiče na mržnju. On potiče na ljubav prema Ocu Nebeskomu pa makar u hrvanju za tu ljubav sredstvo bila «mržnja», tj. makar u ljudskim očima izgledalo da to hrvanje pokreće mržnja.
Mi smo najprije i poslije svega djeca Oca Nebeskoga. Isus nas vodi k Ocu. Njega možemo slijediti samo slobodni. Isus potvrđuje svaki naš osjećaj, pa tako i osjećaj mržnje, koji prati naša nastojanja da izrastemo u onu sliku na koju smo stvoreni. Takva Isusova mržnja je očito “zdrava mržnja” koja je u službi zdrave ljubavi. Sam je Isus zbog poslušnosti Ocu Nebeskom ispao neposlušan svojim roditeljima. Skandalizirao je svoju rodbinu do te mjere da su govorili da je poludio i da ih kao takav sramoti.
U svojoj sebičnoj ljubavi ljudi su posesivni. Prisvajaju ono što im ne pripada, tj. one koji im ne pripadaju. Isus nudi i poziva na zamršen put slobode, a konačno mu je odredište Otac Nebeski. (BV)