epelnica nudi ulazak u korizmeno vrijeme takav da imamo više od same tradicije, više od svoje molitve, žrtve i davanja, više od obraćenja: intenzivniji i realniji odnos s Bogom. 

Foto: Pxfuel.com 

Crkva nas poziva na kolektivni čin obraćenja kroz obred pepelanja. Taj dan pred nas stavlja čitanja koja pozivaju na produbljivanje odnosa s Bogom u skrovitosti. Djeluje nespojivo to vanjsko očitovanje pokore i Isusov poziv na skrovitost. U svojoj mudrosti Crkva nas odgaja za puninu: da štujemo Boga i iznutra i izvana, da čistimo hram Božji, dakle, naše vlastito srce i da zajedno zagovaramo obraćenje čitavog naroda.

Valja zato cijelim bićem proživjeti ovu „čistu“ srijedu i pripremiti se na 40-dnevni intenzivniji hod s Bogom kroz ovo hodočašće života. Pozvani smo svojevoljno ići kroz „pustinju“ do obećane slobode koju Uskrs garantira. Stoga taj hod započinje znakom križa koji pepelom posipa svećenik na naše čelo. Taj čin pepelanja sabire u sebi temeljne istine izvučene iz iskustava cjelokupnog čovječanstva koje i našem vlastitom životu daju realne okvire:

  1. Smrtni smo! To je Bog objavio Adamu i Evi baš kroz prah i pepeo.
  2. Grešni smo i potrebni pokajanja i spasenja! Pepelom su se posipali i kraljevi, i proroci, i svećenici – od Davida i Estere do Mojsija, Ilije i Ivana Krstitelja. I to ne samo za svoje grijehe nego i grijehe naroda.
  3. Spašeni smo križem na kojem je Bog iskusio smrtnost i pobijedio je!

Pozvani smo kao Isus Krist hodati pustinjom i suočiti se s trima kušnjama koje su opisane još za Edena: požuda tijela, požuda očiju i  oholost života. Da bi se razotkrilo djelovanje tih napasti Isus je pošao u osamu i borio se. Sveti Ignacije u duhovnim vježbama predlaže isto to: osamiti se. Zatim nudi vježbe koje čovjeka jačaju za borbu. Borba nije sama sebi svrha. Borimo se za slobodu. Želimo učvrstiti odnos s Bogom koji je ljubav kako bi nas ta ista ljubav posve oslobodila. To je cilj! Ignacije navodi 3 načina kako ući dublje u ljubav pozivajući nas da se molimo i otvaramo za iskustva siromaštva, pogrda i prijezira, te poniznosti nasuprot bogatstvu, časti i oholosti. Ignacije je to prilično jasno sažeo, ali nije to neka novost. Još od Starog zavjeta odnos čovjeka s Bogom jača se kroz ove 3 prakse: davanje milostinje, post i molitvu.

Zato nas i čitanja na čistu srijedu podsjećaju na to. Pepelnica nudi ulazak u korizmeno vrijeme takav da imamo više od same tradicije, više od svoje molitve, žrtve i davanja, više od obraćenja: intenzivniji i realniji odnos s Bogom. Više-tisućljetna praksa pokazala je da možemo ostvariti to više tako što ćemo u vrijeme od Pepelnice do Uskrsa:

  1. Davati više milostinje, bilo Crkvi, bilo bližnjima. Tako na vrlo konkretan način možemo uređivati naše neuredne sklonosti prema posjedovanju. Ne moramo biti bogati da bi davali milostinju. I mi prosječnog imovinskog statusa itekako imamo svoje navezanosti na ovozemaljske stvari pa valja biti oprezan pri odabiru. Dakle, neuredne sklonosti prema novcu, imovini, odjeći, i raznim predmetima možemo urediti tako da se češće i više istih odričemo.
  2. Postiti češće i više i to ne tako da idem u krajnosti i da vršim nasilje nad sobom, nego tako da me to vodi u veću čežnju za Bogom. Uskraćujući si fina jela, pića i druge užitke borit ću se sa neurednim sklonostima kojima si nastojim upotpuniti ili uljepšati život, pokušavajući si stvoriti sigurnost. Tražit ću načina kako da svojim odricanjima ili dodatnim praksama (mogu npr. peći svoj kruh) ugodim Bogu koji je izvor života i koji želi da se oslanjam na njega u svakodnevnim malim izazovima.
  3. Moleći više i odvajajući više vremena za odnos s Bogom uređivat ću svoje neuredne sklonosti da sebe ljubim više nego Boga, da budem kao bog, da vladam i kontroliram. Posvećujući više vremena Njemu odricat ću se onog vremena koje usmjeravam na sama sebe, odabrat ću bogoljublje umjesto sebeljublja i tako uređivati svoj odnos prema stvarnosti. Krotit ću svoj ponos da bi imao zdrav i ponizan odnos prema Bogu i cjelokupnoj stvarnosti u koju me stavio.

Kada na Pepelnicu dobrovoljno dođemo pred svećenika koji stavlja znak križa od pepela na naše čelo, mi zapravo nanosimo ratne boje i ulazimo u rat za naše duše pod Kristovom zastavom. Nema Uskrsa bez križa, nema pobjede bez borbe, nema slobode bez da provodimo vrijeme i vježbamo se s Onim koji oslobađa. Udružujući se u tim nastojanjima ne osvajamo slobodu samo za sebe, nego unosimo duh slobode u sav naš narod, donosimo Boga i onima koji Ga još ne poznaju. Dok jednom ne budemo svi u ljubavi s Njim koji nas je za sebe stvorio. Zato je važno da sav narod Božji, baš cijela Crkva, pristupi ovom činu punom sviješću i cijelim srcem moleći zajedno s našim precima: „Smiluj se Gospodine svome narodu“.

Članak je objavljen na web-stranici skac.hr  

Evo kako u ovoj korizmi posijati novo sjeme u svoje dane, mjesece i godine 

Korizma koja počinje na Pepelnicu vrijeme je velikih obećanja i nada.

Foto: Shutterstock 

Svi su dakle pozvani da u korizmi nešto posebno naprave, da zaoru neku osobitu brazdu svoga života, i posiju novo sjeme u svoje dane, mjesece i godine. Nad svima, već na Pepelnicu, lebdi Isusova riječ koja zove: “Kraljevstvo Božje je pred vratima, obratite se i vjerujte Radosnoj vijesti” … Korizma, dakle, nije vrijeme žalosti, nego novo proljeće života. Ona donosi nove šanse, nadu da čovjek postane drugačiji, da u svome životu ispravi ono što ga je do sada mučilo, da postane zdrav, plemenit i dobar. Korizma je vrijeme kad čovjek može ozdraviti svoju dušu, i disciplinom u jelu, piću i radu iscijeliti svoju psihu, ali i svoje tijelo. To su trenuci kad on može čitavo svoje biće očistiti, skinuti teret sa savjesti, ali i s tijela, kao i teret krivih emocija i maštanja, te teških misli i briga.

Korizma koja počinje na Pepelnicu vrijeme je velikih obećanja i nada. Tada bi trebalo napraviti zaokret života. Najprije odreći se grijeha, priznati ih i oprostiti onima koji su te povrijedili. Zatim zamoliti neka Duh Sveti ispuni prostore duše, zamoliti Boga neka osvježi i izliječi dušu, tijelo i duh, a onda početi živjeti pozitivno i vidjeti da je zaista moguće biti sasvim drugačiji čovjek, svet, da je moguće svega se odreći i biti slobodan u srcu, da je moguće prihvatiti život s križevima, mukama, smrću i bolestima, te postati zdrav, vječan i neuništiv. Tko je dobro iskoristio korizmu, taj postaje iskusni kršćanin, vjernik i čovjek. Tako Uskrs na kraju korizme postaje ne samo slavlje Isusova Uskrsa i nade, nego također novi početak, proljeće vlastitog života, proljeće zdravlja, humanosti i plemenitosti.

Tomislav Ivančić 

KOJA JE RAZLIKA IZMEĐU POSTA I NEMRSA

Što je post, a što nemrs?

Sadržaje pojmova “post” i “nemrs” dobro je iznova pojasniti. Mnogi te dvije riječi smatraju istoznačnicama, sinonimima, premda nisu 

Post za katolika znači uzeti samo jedan puni obrok u danu. Nemrs znači redovito jesti (uobičajena tri obroka dnevno), ali da to ne bude meso (a može biti masno).

Uočiti treba ovo: u dva dana “strogog posta” (Čista srijeda i Veliki petak) nije samo post, nego, zajedno, i post i nemrs! Znači: vjernik toga dana jede samo jedan puni obrok (“do sita”), jer je post i ne jede meso, jer je nemrs! – U ostale petke uzima redovite obroke, ali se odriče mesa. Više od toga nije zapovjeđeno, ali je vrijedno i mnogi poste više i češće (na primjer na Badnjak, uoči Velike Gospe, na sve petke u godini) i strože: “o kruhu i vodi”.

Prema sadašnjoj crkvenoj disciplini post je obvezatan za katolike od navršene 18. do započete 60. godine života: na Pepelnicu i na Veliki petak. Dobrovoljno ga mogu činiti i mlađi i stariji od ovih dobnih odrednica. Za nemrs (običnim petkom) crkveni zakonik je sažet i kratak: “Zakon nemrsa obvezuje one koji su navršili 14. godinu života, osim ako je u petak svetkovina.”

Još nešto o svakom običnom petku. Za naša područja u petak je nemrs, to jest ne jede se meso. Ali, ako je netko u takvim okolnostima da mora jesti meso (npr. na terenu, u bolnici, u menzi i sl.) može jesti meso, a mjesto toga se u petak treba odreći nečega drugoga (pušenja, pića, zabave…) ili učiniti neko dobro djelo (obilnija molitva, čitanje Svetoga pisma, posjet bolesnika, darivanje potrebnih…) Očito je: Crkva od svih traži ono što svi uglavnom i mogu. Ne pretjeruje, ali nam ne priječi samoinicijativu, to jest učiniti i više no što se traži.

Petak nije odabran slučajno. To je dan Kristove muke i smrti na križu. Svaki je petak “mali Veliki petak”. Vjernik se kroz svoje odricanje sa zahvalnošću sjeća Kristova djela i na svoj skromni način uvećava dobrotu u svom krugu: odricanjem snažeći svoju volju, a dobrim djelima pomažući bližnjima. Imamo li na umu da to svakog petka, stoljećima, čini cijela Crkva, onda je to svojevrsni “toplotni udar dobrote” na cijelom svijetu.    

Izvor: www.katolici.org