Papa: Dobar biskup ukorio me jer sam zbog pandemije slavio Uskrs u praznoj bazilici

On mi je govorio: „Pazite da ne virtualizirate Crkvu, da ne virtualizirate sakramente, da ne virtualizirate Božji narod. Crkva, sakramenti, Božji narod su konkretni.”

Ovogodišnja uskrsna misa u Bazilici sv. Petra u Vatikanu/Foto: Vatican.va

Papa Franjo u petak ujutro slavio je već tradicionalnu misu u Domu sv. Marte. Tom prilikom osvrnuo se na teško pitanje življenja sakramentalne vjere u vrijeme pandemije, poručivši: “Prisnost bez zajednice, prisnost bez Kruha, prisnost bez Crkve, bez naroda, bez sakramenata, opasna je.”

Donosimo cjeloviti prijevod Papine propovijedi:

Uvod

Želio bih da danas molimo za trudnice, koje će postati mame i koje su zabrinute. Koje muči pitanje: „U kakvom će svijetu živjeti moje dijete?“ Molimo za njih, da im Gospodin daruje hrabrost kako bi s povjerenjem prihvatili djecu u svijetu koji će sigurno drukčije izgledati, ali to će uvijek biti svijet kojeg će Gospodin toliko ljubiti.

Propovijed

Učenici su bili ribari. Isus ih je pozvao dok su krpali mreže. Andrija i Petar krpali su mreže. Ostavili su mreže i pošli za Isusom (usp. Mt 4,18-20). Ivan i Jakov također: ostavili su oca i pošli za Isusom (usp. Mt 4,21-22). Poziv ih je zatekao na njihovom ribarskom poslu.

I ovaj odlomak današnjeg Evanđelja, ovo čudo čudesnog ribolova potiče nas na razmišljanje o drugom čudesnom ribolovu, o kojem pripovijeda Luka (usp. Lk 5,1-11): i tamo s jednakim uspjehom. Imali su ulov kad su mislili da ga neće imati. Nakon što je dovršio poučavanje, Isus reče: „Izvezite na pučinu“ – „Ali trudili smo se svu noć i ništa nismo ulovili!“ – „Idite“. „Na tvoju riječ – reče Petar – bacit ću mreže“. Toliko su ih ulovili – kaže Evanđelje – da su bili zapanjeni tim čudom (usp. Lk 5,9). Danas, u ovom drugom ribolovu ne govori se o zapanjenosti. Vidi se određena prirodnost, vidi se određeni napredak, prevaljeni put u poznavanju Gospodina, u intimnosti s Gospodinom; reći ću točnije: u prisnosti s Gospodinom.

Kad je Ivan to vidio, rekao je Petru: „Gospodin je!“, i Petar pripaše haljinu, baci se u more kako bi došao Gospodinu (usp. Iv 21,7). Prvi put, kleknuo je pred Njim: „Idi od mene, Gospodine, grešan sam čovjek“ (usp. Lk 5,8). Ovaj put nije rekao ništa, ponio se prirodnije. Nitko nije pitao: „Tko si?“. Znali su da je Gospodin, bilo im je prirodno susresti se s Gospodinom. Prisnost apostola s Gospodinom se povećala. 

Također i mi kršćani, na našem životnom putu nalazimo se u ovom stanju hoda, napretka u prisnosti s Gospodinom. Gospodin, mogao bih reći, kao da nam je „pri ruci“, „pri ruci“ u smislu jer hoda s nama, znamo da je On. Svakodnevna prisnost s Gospodinom, to je kršćaninova odlika. I sigurno, doručkovali su zajedno, ribu i kruh, sigurno su na uobičajen način razgovarali o puno stvari.

Ova prisnost kršćana s Gospodinom uvijek se događa u zajednici. Da, intimna je, osobna, ali u zajednici. Prisnost bez zajednice, prisnost bez Kruha, prisnost bez Crkve, bez naroda, bez sakramenata, opasna je. Može postati prisnost – recimo – gnostička, prisnost samo za mene, odijeljena od Božjeg naroda. Prisnost apostola s Gospodinom uvijek je bila u zajednici, uvijek je bila za stolom, znakom zajedništva. Uvijek je bila sa Sakramentom, s Kruhom.

Ovo govorim jer sam potaknut na razmišljanje o opasnosti koju nosi ovo vrijeme pandemije u kojem živimo, a koja je učinila da svi komuniciramo putem medija, također i u religijskom smislu: pa i ova Misa koju sada služim, svi smo pričesnici, ali ne zajedno, možda samo duhovno zajedno. Mi ovdje prisutni smo mali narod. Postoji veliki narod: stojimo zajedno, ali nismo zajedno. Također i Sakrament: danas ćete se vi ovdje pričestiti, ali ljudi koji su povezani s nama, imaju samo duhovnu pričest. To nije Crkva: to je Crkva jedne teške situacije, koju Gospodin dopušta, ali ideal Crkve je uvijek s narodom i sa sakramentima. Uvijek. 

Prije Uskrsa, kad je objavljena vijest da sam slavio Uskrs u praznoj bazilici Sv. Petra, pisao mi je jedan biskup – dobar biskup: dobar – i ukorio me. „Ma kako to, Sv. Petar je tako velik, zašto ne stavite barem 30 osoba, da ljudi sudjeluju? Neće biti nikakva opasnost…“ Pomislio sam: „Ma što mi je želio reći?“ U tom trenutku nisam razumio. No kako je to dobar biskup, jako blizak narodu, nešto mi želi reći. Kad ga vidim, pitat ću ga. Onda sam shvatio. On mi je govorio: „Pazite da ne virtualizirate Crkvu, da ne virtualizirate sakramente, da ne virtualizirate Božji narod. Crkva, sakramenti, Božji narod su konkretni.”

Ovogodišnja uskrsna misa u Bazilici sv. Petra u Vatikanu/Foto: Vatican.va

Istina je kako u ovom trenutku moramo ovu prisnost s Gospodinom vršiti na ovaj način, ali moramo izaći iz tunela, a ne ostati u njemu. I ova prisnost apostola: ne gnostička, ne virtualna, ne egoistična za svakog od njih, nego konkretna prisnost, u narodu. Prisnost s Gospodinom u svakodnevnom životu, prisnost s Gospodinom u sakramentima, posred naroda Božjeg. Oni su prešli put sazrijevanja u prisnosti s Gospodinom: i mi naučimo to činiti. Od prvog trenutka kada ih je pozvao  razumjeli su da je ta prisnost različita od one koju su zamišljali, i stigli su do ove. Znali su da je Gospodin, dijelili su sve: zajedništvo, sakramente, Gospodina, mir, slavlje.

Neka nas Gospodin nauči ovoj intimnosti s Njim, ovoj prisnosti s Njim ali u Crkvi, sa sakramentima, sa svetim vjernim narodom Božjim.

Preveo: Josip Markotić |