Braća i sestre OFS-a i Frame Hrvatske katoličke župe München, od 27. do 30. listopada 2019. živjeli su Božićno euharistijsko čudo u mjestu zvanom Greccio.

Vid – Gospodine, donosimo Ti naš pogled, treptaj, bdijenje. Oči. Kao da lijepi pogledi jesu ona hrana koju nam daješ u pravo vrijeme. Daj nam više te nebeske hrane. Oči naše gladuju za Tobom. Izgladnjele oči robuju iskrivljenim pogledima, ali i dubokom čežnjom. Zatvori oči. Nijedan pogled neka prione uza goruću Istinu da iznova progledaš. Jednog dana u Grecciu predali samo ti sve ružne poglede da ih preobraziš u najveća blaga od kojih se drugi mogu nasititi. Sveti Franjo moli da naše oči gledaju Gospodina kao što su tvoje gledale.

Iz Franjinih Cvijetića (br.19):
»Budući da je sveti Franjo teško obolio na očima, gospodin Hugolin, kardinal i zaštitnik Reda, iz velike ljubavi prema njemu, pisao mu je da dođe u Rieti, gdje je bilo izvrsnih liječnika za oči. Primivši kardinalovo pismo, ode sveti Franjo najprije k Svetom Damjanu, gdje je bila sveta Klara, pobožna zaručnica Kristova, da je utješi. Tada pođe kardinalu. Dok je sveti Franjo bio u Svetom Damjanu, pogoršaju mu se slijedeće noći očni bolovi, tako da nije mogao ni malo pogledati svjetlo. Zbog toga nije mogao otputovati. Sveta Klara načini mu kolibicu od trske, u kojoj bi mogao bolje počivati. No, sveti Franjo ne mogaše, što od bolova, što od mnoštva miševa koji mu nisu dali mira, ni danju ni noću spavati. Kad su mu se kušnje i boli pojačale, počeo je razmišljati i spoznavati, da je to bič Božji zbog njegovih grijeha i poče zahvaljivati Bogu svim srcem i ustima. Zatim vapijaše glasno i reče. “Moj Gospodine, zaslužio sam te boli, i još veće. Moj Gospodine Isuse Kriste, dobri Pastiru, koji nama grešnim ljudima pokazuješ svoje milosrđe dajući nam razne tjelesne patnje i bolove, udijeli mi milost i snagu da se usprkos tjelesnim bolima, patnjama i mukama ne odijelim od tebe.” Kad je završio ovu molitvu, dođe mu glas s neba koji mu reče: “Franjo, odgovori mi: kad bi sva zemlja bila zlato i sva mora i rijeke bile balzam a svi bregovi, vrhunci i grebeni bili drago kamenje, a kad bi ti našao neko drugo blago, koje je veće i plemenitije od toga koliko je zlato plemenitije od zemlje a balzam od vode, a drago kamenje dragocjenije od bezvrijednih brda i pećina, i kad bi ti to sve bilo dano, veće je blago ova bolest.«

Njuh i okus – Gospodine, donosimo Ti  naša siromaštva.  Probudi u nama mirise nebeskih radosti.  U bdijenjima noćnim ostao je okus nebeske gozbe. Želimo mirisati na Tvoju bit, sa Izvora koji si Ti kušati kako je dobro kao braća zajedno živjeti. Jednog dana u Grecciu predali smo Ti mirise starih posuda i čekamo na novo vino našeg jedinstva. Sveti Franjo moli da naš njuh i okus uprizoruju onu posebnu radost  Gospodina kao kad si se ti radovao.

»Sveti Franjo želio je da to bude dan radosti i za njegovu braću, ali i za svakog živog stvora. Tražio je da volovi i magarci dobiju dvostruku porciju hrane na taj dan u spomen životinjama nazočnim pri Božjem rođenju. Tražio je da se na Božić prospe po svim putovima žito za ptice. Čak je tražio da se zidovi na Božić premažu mesom ili mašću, da i oni mogu “jesti” na svoj način. I Svjetlo je ponovno po Franji zasjalo na svijetu.«

Sluh – Gospodine, ima tišina u nama koje pričaju više nego riječi. U njima ti donosimo samo nešto između Tebe i nas. Naš glas za Tebe, ustrajnost da ćeš ispuniti obećanje.
Jednog dana u Grecciu predali smo sebe Tebi. Sviraj, pričaj, stvaraj Ti kroz nas. Sveti Franjo moli za nas da se odjenemo u slušatelje Božjeg glasa.

Franjevački izvori, 470:
Toma Čelanski bilježi: »Svetac je ushićen pred jaslicama, prepun uzdaha, ustreptala duha i neizrecivo radostan. Potom svećenik svečano slavi Euharistiju nad jaslicama, a on sam uživa dotad nikad doživljenu utjehu. Franjo odjenu đakonsko ruho, jer je bio đakon, i zvonkim glasom pjeva sveto Evanđelje: onaj snažni i slatki, jasni i titrajući glas sve obuzima nebeskim željama. Potom propovijeda i slatkim riječima narodu doziva u sjećanje siromašnoga novorođenog Kralja i gradić Betlehem. Kad je želio imenovati Isusa Krista, ražaren nebeskom ljubavlju nazivao ga je često »Betlehemskim Djetetom«, a ono ime »Betlehem« izgovarao je usta punih glasa, a još više blagog osjećaja, čiji je zvuk nalikovao blejanju ovce. I svaki put kad bi rekao »Betlehemsko Dijete« ili »Isus« prelazio je jezikom po usnama kao da kuša i zadržava svu slatkoću tih riječi.«

Dodir – Gospodine, hvala što si nam ostavio svoj dodir u Euharistiji. Ples vjernosti koji Crkva zaručnica pleše. Tu se događa čudesna ljepota susreta. Jednog dana u Grecciu susretali smo se u pogledima, mirisima , okusima, zvukovima i dodirima Tebe Jedinoga, Betlehemskog Djeteta koji nam sa Svetim Ocem Franjom pripravlja vječno veselje.

Sv. Bonaventura I,5

Nakon što je Franjo sreo i poljubio gubavca: »Odlučio je da će se otada uvijek uspinjati na više. Zato je tražio Samotna mjesta koja su podesna za naricanje. Dok je na takvim mjestima, vapio neizrecivim uzdisajima, zavrijedio je da ga Gospodin nakon dugih i usrdnih molitava usliši. Kad se tako jednoga dana samotno molio i od silnoga žara bio sav obuzet Bogom, ukazao mu se Isus Krist kao propet na Križu. Dok Ga je promatrao, rastapala mu se duša i sjećanje mu se na Kristovu Muku tako utisnulo u najdublje dubine njegova srca da bi se od Toga časa, kad bi se sjetio Kristova razapinjanja, jedva mogao izvana suzdržati od suza i jecanja, kao što je to kasnije sam povjerljivo pripovijedao kad se približavao svom svršetku. Čovjek je Božji, naime tada shvatio da je upravo njemu upravljena ona evanđeoska riječ: Ako hoćeš poći za mnom, odreci se samoga sebe, uzmi svoj Križ i slijedi me.«

Napisala : Andrijević Anamarija